Kategorije
Recepti

Čorba od crvene leće

Ako ste ikada posjetili Tursku ili neki turski restoran bilo gdje u svijetu, morali ste probati svjetski poznatu fenomalnu “mercimek çorbası”. Kada na jednostavan način želim oduševiti svoje goste, obavezno spremim ovu čorbicu i uživam u njihovom oduševljenju i pohvali na račun mojih turskih korijena. 

Postoji mnoštvo recepata, kako je spremiti i mnoge sam i isprobala, ni jedan nije pogrešan, ali ja sa vama danas dijelim recept, na koji način ja spremam ovo divno predjelo. Na ovaj način, nema zaprške, ide brzo, a ispadne preukusno. 

Sastojci: 

  • 1 mrkva
  • 1 krompir
  • 300 gr. crvene leće (ja je kupujem u Dm-u) 
  • 2 l vode
  • vegeta, so, biber, suhi peršun, čili, aleva paprika
  • puter, ulje
  • paradajz sos 

Na malo ulja kratko prodinstajte isjeckanu mrkvu i krompir, dodajte leću i 2 l vode. Kuhajte oko pola sata. Sve zajedno izblendajte štapnim mikserom. Posebno u manjoj šerpici ili tavi zagrijte jednu veliku kašiku putera, dodajte malo paradajz sosa (1-2 kašike) i malu kašičicu aleve paprike, prodinstajte sve zajedno i dodajte u izblendanu čorbu. Dodajte vegetu, malo čilija (ako volite ljuto, ako ne volite, onda čili izostavite), suhi peršun, malo soli i crnog bibera. Pomiješajte. Ako Vam je čorba pregusta, dodajte slatkog mlijeka, sve dok ne dobijete željenu gustinu krem čorbe. Sve zajedno prokuhajte i servirajte. Možete uz čorbicu poslužiti limun, ko voli da ga iscijedi u čorbicu. 

Photo by Foodie Factor on Pexels.com

Pored predivnog ukusa, koji odgovara svakom godišnjem dobu, crvena leća u ovoj kombinaciji nam daje i potrebnu dozu vlakana i proteina ali i vitamina kao što su A, B6, B9, C, te željezo i cink. Posebno pozitivan utjecaj ima na osobe sa problemima sa srcem, dijabetesom, probavom i općenito nam jača imunitet, zbog čega je komotno možemo ubaciti u svakodnevnu ishranu. 

Photo by Polina Tankilevitch on Pexels.com

Osim mercimek čorbe od crvene leće se mogu praviti razni drugi ukusni recepti, a u većini ona zamjenjuje meso, što je idealno za vegetarijance, a u mom slučaju za moju djecu, koja baš i ne vole meso. U nekom od sljedećih postova potrudiću se da sa vama podijelim još neki recept sa ovom predivnom namirnicom. A do tada uživajte u ovom i javljajte nam vaše utiske, slike i varijacije. 

Afiyet olsun 🙂 

Kategorije
me, myself and I

Presuda je donesena: NISAM KRIVA i ne trebam se osjećati krivom

Treći dan je godišnjeg odmora, hmmm… držim se pravila koja sam postavila u prijašnjem postu i dobro mi ide za sad. Na zimovanju sam na planini, nakon duge šetnje, ručka, popodnevnog spavanja, sjedim i gledam kroz prozor kako pada snijeg. Pokušavam ne mislite o hrpi poslova koje sam ostavila kod kuće neobavljeno. Pokušavam se ne osjećati krivom, što sam došla ovamo ugoditi prvenstveno sebi, pa tek onda svojoj porodici. 

Ovih dana imam prostora za gledanje netflixove serije “Emily in Paris”, koju se već dugo kanim pogledati. Još sam na samom početku serije, ali odmah mi se jako dopala. Na početku je stavljen akcenat na razliku između workaholic amerikanaca i nekih evropljana, koji “rade da bi živjeli”, a ne obrnuto. Glavna uloga, Emily, ima zadatak da ubaci svoj “american point of view” u ured u Parizu, čime nailazi na negodovanje svojih kolega i šefice. Nimalo lak zadatak, jer ne samo da je teško dobiti odobrenje okolice, već nosiš i odgovornost za ono što donosiš, a ne postoji garancija za uspjeh. 

I tako preplavljena slobodnim vremenom, ne tako blizu svoje kuće razmišljam u koje uglove života sam sama ubacila svoj point of view i za koje sam ja sama odgovorna. Često se osjećam jako preopterećenom nekim obavezama, koje sam sama sebi natovarila na leđa. Insistiram da se sama brinem o mnogim stvarima u kući, o dječijim hobijima, školi, socijalnom životu, jer sam uvjerena, da sam u dovoljnoj mjeri opuštena i stroga, da imam idealan balans za to. Smatram da kćerke lakše komuniciraju sa majkama u određenim godinama, i opet tu nastupam ja da podmetnem svoja leđa. Planiram slobodno vrijeme svoje porodice, kao i podjelu obaveza među nama. Međutim nerijetko se desi greška u koracima i onda stojim tu kao glavni krivac. Moja porodica nastavlja dalje preko svakog faila, jer i nije neki big deal, čak često i ne primijete neke greške, ali ja sama se često znam zapitati, da li sam određene greške mogla izbjeći? Da li smo radije na planinu trebali doći u ponedjeljak umjesto u petak i tako izbjeći užasnu gužvu i ne tako zabavno probijanje autom do apartmana na planini (a ja bi u međuvremenu uspjela presložiti ormare i ladice u kući i možda čak i pozvati neke goste)? Da li sam možda trebala djecu poslati u skijaški kamp i tako se posvetiti svom bračnom životu, umjesto da ovako većinu vremena provodimo učetvero, što je također jako lijepo, ali ne i romantično? Da li sam možda novac od zimovanja ipak trebala uložiti u novi kauč za dnevni boravak, i konačno se riješiti prastare sećije moje svekrve? Majka sam jedne tinejdžerke i jedne male djevojčice, i skoro nikad ne uspijevam uskladiti njihove potrebe i naše, da li sam kriva kada jedna od njih se veseli a druga duri (redovno) ? 

Srećom imam komunikaciju sa svojim drugaricama i znam da svaka od nas ima faze kada sebe krivimo za sve i svašta. Ok, često donosimo odluke koje jasnu utiču na tijek događaja, pa sebe s pravom krivimo što smo djecu poveli na izlazak sa odraslima, i onda dosađuju i meni i mom društvu ili što smo kupili puno slatkiša i onda se ljutimo na djecu što jedu previše gluposti… Ali nije u našoj moći da upravljamo svime, pa tako odvojimo dan, da se djeca lijepo provedu sa svojim društvom, a oni preplaču cijelo vrijeme, jer im nešto nije po volji. Ili odemo sa drugaricom na kafu da odmorite mozak, a ona je baš tada u PMS-u ili samo jednostavno neraspoložena i napuni i vas, tako da se pitati, zar nije bilo bolje da sam samo odmarala kod kuće ili šta već? Do sada ste mogli shvatiti da sam osoba od “liste” pa sam samoj sebi zabranila da se krivim za svašta nešto, jer ja ipak pokušavam samo da nam svima bude lijepo, a pri tom ne želim zanemariti sebe, pa zato evo moja lista, za šta smo proglašene da nismo krive, a koja svima može poslužiti u momentima kada se osjećamo kao da jesmo: 

  • napuštanje posla koji crpi život iz nas 
  • odbijanje poziva, kada nam se ne telefonira s nekim (pa šta mislite čemu služi prikaz broja pozivatelja?) 
  • činiti ono što je najbolje za sebe, šta god da drugi misle o tome (nekad ova stavka nije laka, tako da trebamo krenuti sa nečim malim na početku, a poslije se usuditi na veće korake)
  • reći drugima “ne” (znak zrelosti je kada konačno fina djevojčica počne govoriti ne, za ono što ne želi i time ostave sve u čudu) 
  • prespavati nešto (šta god da je u pitanju, nekada je potrebno i sasvim ok. Neće svijet propasti ako nekad zakasnimo na sastanak ili šta već) 
  • insistirati na tome da se naše potrebe zadovolje (nije sramota tražiti, moramo konačno prihvatiti činjenicu da okolina ne čita naše misli, a pogotovo ne naše jače polovine) 
  • naši snovi i ciljevi
  • naša spiritualna uvjerenja (zaista je lijepo kada čovjek dosegne dovoljnu zrelost, da prihvata i svoja i tuđa uvjerenja, i ne stidi se istih) 
  • uklanjanje nekog sa liste prijatelja i iz naših života (pri tome ne mislim samo na fb listu, već više na onu imaginarnu listu ljudi kojima nije više mjesto u našim životima)
  • trošenje novca na nešto što želim (nijedna cijena nije previsoka, ako sebi to mogu priuštiti, pokušajte razmišljati o sebi kao što razmišljate o svojoj djeci i odmah će vm manje biti žao)
  • uzeti pauzu od društvenih mreža (možda ovo baš nije tema da se čovjek osjeća krivim, već više ovisnim, ali eto nek stoji na ovoj listi) 
  • postaviti granice i držati ih se čvrsto (samo jake osobe imaju granice i znaju kako da sebe drže unutar istih, prema tome, nema potrebe ni za kakvim osjećajem krivice, ako se odlučimo biti jake) 
Photo by Ekaterina Bolovtsova on Pexels.com
Kategorije
me, myself and I

Nova godina: Kako ispravno postaviti novogodišnje ciljeve i ostvariti ih?

Kao i svake, tako i ove godine, svako, da li slavio ili ne slavio silvesterovo, doživljava decembar kao kraj nečega i početak novoga. Ne samo da gledamo da dovršimo zadatke sa stare liste nego i već razmišljamo o tome šta ćemo raditi sljedeće godine. U glavi već imamo hrpu planova za januar, za proljeće, za ljetni odmor pa čak i za zimski, iako nam je posebno ova godina 2020. pokazala, kako su naši planovi vrlo apstraktni i da zaista ne znamo šta nas sutra očekuje.

Međutim ni ova godina nas nije spriječila u tome da budemo pravi milenijalci, uklopili smo se u sve njene mane i prepreke, mudro zaobišli njene klopke i sasvim nova iskustva potrudili smo se da pretvorimo u pozitivna, tako što smo usput naučili važnu lekciju: zdravlje je najpreće, kod kuće je lijepo, sama sam – dakle živim, poželjela sam svoje društvo – dakle nisam skroz pukla :D, imam vremena da učim, čitam, pišem, kuham, bavim se sportom ili radim sve ono za šta do sada nisam imala vremena (ili sam bar imala takav izgovor) a prijeko je potrebno za ono prvo i najpreće, a to je zdravlje…

Dakle, vratimo se na naš bullet list za sljedeću godinu. Moje dosadašnje iskustvo je pokazalo: Jedan veliki cilj za cijelu godinu može biti realan. Naravno uz to ide plan ostvarivanja istog. Ali ako sjednem, zamislim, zaželim, a najbolje i zapišem taj cilj, pola posla je već učinjeno. Čvrsto vjerujem u to da se cijeli univerzum uroti i učestvuje u njegovom ostvarenju. Tako da plan ostvarivanja jest bitan, ali ne toliko koliko je bitno da se zaista usredotočite i postavite sebi pravi cilj. Kada taj dio završite, sklonite fokus i misli od tog cilja i pređite na neki manji cilj, koji želite ili morate ostvariti u sljedeća tri ili četiri mjeseca. Zapišite sebi cilj i rok. Naravno pri tome nećemo zaželiti da dobijemo krila ili posjetimo mjesec, već nešto realno, što je u biti nadohvat ruke, ali se do sad nismo nakanili da to učinimo, kao npr. učlaniti se u neki klub, pohađati neki kurs ili položiti vozačku. Cilj može biti i kupiti nešto kao npr. novi laptop ili mobitel, ako to želimo, s tim da se i za to treba potruditi i skupiti novac, a da bismo skupili novac moramo ga prvo ostvariti itd. Kada imamo jedan takav manji cilj pred očima i odrđeni rok, mi smo odmah motivisani da krenemo u akciju, pa se odmah raspitujemo ili istražujemo gdje ima određena škola, kurs, cijena, početak i kraj, termini itd.

Tako, kada se taj cilj ostvari, odnosno kada istekne njegov rok ostvarenja, mi prelazimo na naš sljedeći cilj za naredno tromjesečje.

U cijelom ovom procesu preporučujem da veliki cilj koji ste zapisali prvi, sklonite negdje i ne gledate ga više. Taj vam je od sada samo u mislima i u glavi. A mali cilj vam mora biti zapisan i stalno pred očima, kako biste aktivno radili na njegovom ostvarenju. Najvažniji korak u svemu je ostvariti prvi mali cilj, jer ako njeg ostvarimo, mi sebi dokazujemo da možemo i da smo se pomjerili sa mrtve tačke, da smo konačno prešli preko svoje pasivne strane. Tada naša motivacija raste i dobijmo krila, ostvarenje jednog malog cilja budi u nama pozitivnu energiju, koja pokreće cijeli niz možda i nesvjesnih emocija i navodi nas da dajemo još više od sebe. Sa svakim narednim ciljem koji ostvarimo mi doživljavamo val emocija, ponosne smo na sebe, okolina, iako neupućena nam upućuje komplimente da blistamo, a ustvari smo mi puni pozitivne energije, koja nas pokreće i tjera dalje.

Taj osjećaj stvara u nama reakciju, koja se može uporediti sa ovisnošću. Postajemo ovisni o tom feelingu i želimo ga redovno osjetiti. Upravo je to ono što i treba uspostaviti u nama, jer tako ćemo redati niz ostvarenih ciljeva i težiti ka tome da postanemo ostvarena osoba.

Photo by Snapwire on Pexels.com

Kategorije
DIY

Snješko Bijelić u nedostatku snijega

Ni vaša djeca ne mogu da dočekaju da napokon padne snijeg, pa da se bace na pravljenje snješka? Ispunite im vrijeme dok čekaju praznike ili snijeg i pravite ih od čarapa i riže, objasnite im prednosti pri tome, kao npr. da ga mogu držati u kući i igrati se njime, bez da se istopi.

Potrebno:

  • bijela čarapa
  • čarapa druge boje (ja sam koristila ljubičastu)
  • riža
  • vunica
  • ljepilo, makaze, ukrasi za dugmiće, dodaci za nos i oči (a možete sve i flomasterima nacrtati)

Izrežite bijelu čarapu, prepolovite je kod pete i napunite je rižom, zavežite je vunicom. Sada vaš snješko izgleda kao vrećica. Ponovo uzmite komad vunice i odvojite mu glavu, tako što ćete vunicu zavezati na sredini ili malo iznad sredine. E sada je vrećica već poprimila oblik snješka. Ljubičastu čarapu isto prepolovite kod pete i gornji dio koristimo sada da napravimo kapicu. Ljubičastu čarapu okrenemo naizvrat, zavežemo na njenom gornjem dijelu, gdje je njena guma inače, sa vunicom. Okrenemo je ponovo i ponovo zavežemo vunicom taj sada gornji čvor koji se ispod nalazi, tako da dobijemo lopticu na vrhu kapice. na snješkovu glavicu možemo staviti malo tečnog ljepila, pa mu navući njegovu novu kapu. Od ostatka čarape izrežemo još jedan komadić i zavežemo snješku šalić oko vrata.

Sada preostaje samo još da ga ukrasimo. Ovo možete prepustiti vašoj djeci u potpunosti. Mogućnosti su neograničene, a mi u nedostatku hot glue-a smo koristile samo obične flomastere.

Uživajte 🙂

snješko-diy

Kategorije
me, myself and I

Freizeitstress ili kako nam slobodno vrijeme uzrokuje stres

Zar ne znamo svi onaj predivan osjecaj pred praznike? Radujemo se unatoč sivom i hladnom vremenu, veseli smo što ćemo uskoro imati razloga za slavlje ili vremena za odmaranje. Zadnje radne dane provodimo gledajući na sat i iščekujući da napokon vrijeme proleti sve do određenog dana, kada više ne moramo naviti sat, već možemo spavati i cijelo prije podne, ako želimo….

I najkasnije tada nastupa realnost! Prvo večer pred neradni dan, liježem umorna ali sretna, jer ću se napokon naspavati narednih dana. Malo čitam knjigu, ali oči mi se sklapaju, pa gasim svjetlo, okrenem se i zaspim, da bi se naspavana probudila sljedeće jutro tačno u 6, što bi se reklo, oči ko fildžani. Napolju je naravno još mrak, mislim da ni komšijin pijetao nije ustao, ali zato ja jesam, i to tačno u vrijeme, ili čak i malo ranije nego što ustajem kada radim. Okej, ne želim da me činjenica što sam “brzo spavala” demotiviše, pa se zato odvlačim u kuhinju, sastavim neki doručak, pravim kafu i zavaljujem se na kauč ispred TV-a. Šaltam kanale, pronalazim nešto zanimljivo, uporedo pregledam poruke na telefonu, tipkam i dok pogledam na sat već je pola 10 i skočim. Joj … joj…. pola 10…

Ponavljam da sam na godišnjem i da imam svo vrijeme svijeta i tako se ponovo vraćam na kauč i nastavljam gledati šta sam gledala. Nakon nekoliko trzaja i gledanja na sat napokon uviđam da mi je prijepodne zaista prošlo u gledanju TV-a, a da ni ručak spremila nisam, a stomak mi se već javlja, niti sam išta uradila, što je na mojoj prazničnoj to-do listi. No dobro, opraštam sebi, jer je ovo ipak prvi dan mog godišnjeg. Ostatak dana provodim nadoknađujući propušteno, kao posjećivanje skoro pa zaboravljene familije, nosim neku obuću na popravak, rješavam neku birokratiju u općini, banci itd. trčim na pijacu, jer ne sejćam se više ni kako ona izgleda i sl. i poprilično se umorim, to dokazuje što sam opet u 10 sati već u krevetu.

Photo by Elly Fairytale on Pexels.com

Ovakav ili sličan scenarij ponavljam i narednih dana. Bukvalno ni jedan dan ne spavam duže od pola 7, a niti jedno večer ne uspijevam sa mužem pogledati film, kada djeca zaspu. Ujutro pokušavam da radim stvari koje inače ne mogu, pa idem sa djecom u duge šetnje, sa drugaricama na doručak, na sestrom na kafu, ali ostatak dana i dalje pokušavam stići sve propušteno i na kraju se slomim u krevet.

Dok sam se okrenula uvidim da je godišnji prošao, već je januar i kreće se na posao. Moja to-do lista stoji većinom samo djelimično riješena, a ja uviđam da sam se tek zadnji dan uspjela naspavati. Pa zar je moguće?

Ljuta sam na sebe, što nisam bila opuštenija i obećavam sebi da ću sljedeći godišnji provesti bez ikakve liste, da ću hranu samo naručivati, i da ću sebi dati oduška, da radim samo ono što mi se radi. Pa neće svijet propasti, ako ja u njemu ne djelujem na 7 dana.

Međutim godina je duga i već sljedeće godine zaboravljam ono sebi dato obećanje i krećem sve iznova, a da nikad ne naučim da se jednostavno prepustim.

Sva ova situacija me neće spriječiti da sebi ipak napravim spisak savjeta za opuštanje, koja možda i vama posluži:

  • ja stvarno volim svoje drugarice i viđam ih i inače često, ali možda je godišnji odmor idealno vrijeme za posvećivanje sebi, tako da je prvi savjet koji ću sebi dati, da drugarice pustim na miru ovih dana, da uživam u svom društvu.
  • bez mobitela i interneta se naravno ne može, ali bar ću stišati tonove i nek poruke stižu, a ja ću ih čitati i odgovoriti kada budemo raspoložena za to
  • obavezan izlazak na svjež zrak svaki dan, i to baš u vrijeme, kada inače radim. Koliko god da se ulijenim u kući, šetnja ili jogging će mi dati potrebnu dozu vitamina D i napuniće me pozitivnom energijom, koja će mi sama odrediti ostatak dana.
  • čišćenje kuće, generalka, sređivanje ladica i ormara …. hmmmm nekada i to može biti opuštajuće i zabavno, sve dok nije previše. Ne želim da mi to bude zadatak ovih dana, ali imaću to na umu, kao opciju ako mi bude dosadno 🙂
  • kuhanje, isprobavanje novih recepata? uvijek rado, ali samo kada ja to želim, a ne drugi (čitaj muž i djeca), uz muzikicu …
  • bar jedan dan izdvojiti za posjetu nekom wellness and spa centru, ako vam je do sad već dosadilo da budete sami, zovite si neku prijateljicu, a možda ste se ipak sad naučili da uživate u svom društvu, onda vam od srca preporučujem da odete sami
  • ovo vrijeme je definitivno pravo vrijeme da pogledate film, seriju ili procitate knjigu
  • bar jedan dan želim otići u neki drugi grad ili na planinu, kako bi sebi promijenila sliku u glavi. Ako budem imala sreće provesti ću cijeli godišnji na planini, ali i tamo ću se pridržavati ovih savjeta, samo što ću uz to biti cijelo vrijeme na svježem zraku
  • ne praviti spisak obaveza, nego se voditi svojom intuicijom, sad ili nikad
  • možda ubaciti koju kratku meditaciju i biti “mindfull” makar po 5 minuta dnevno, ujutru, dok ostala ekipa još spava.

Kategorije
Recepti

Krem čorba od jogurta i bijelog luka

Prvi recept koji želim sa vama podijeliti je za moju omiljenu čorbicu i obećavam vam da se nećete pokajati ako ga isprobate. Pogotovo sada kada su nastupili hladniji dani, supe su idealni grijač organizma, koji nam je potreban svaki dan. Ova čorbica je pomalo kisela, zbog sadržaja jogurta, ali to nikako ne smeta, čak je i moja djeca rado jedu.

Photo by Karolina Grabowska on Pexels.com
Photo by Alexas Fotos on Pexels.com

Sadržaj:

4-5 pilećih bataka ili karabataka

2 l vode

1 l tečnog jogurta

3 čehna bijelog luka

2 velike kašike maslaca

2-3 velike kašike brašna

začini (vegeta, sol i biber)

limun ( po želji)

Postupak: U loncu u 2 l vode skuhati piletinu. Dobro je raskuhati, tako da se meso samo odvaja od kostiju (u pretis loncu kuham skoro 1 sat). U drugom loncu istopiti maslac i dodati brašno, malo propržiti i dodati sitno isjeckan bijeli luk. Polako dodavati pileći temeljac, uz stalno miješanje. Na kraju dodati 1 litar jogurta. Skuhanu piletinu odvojiti od kostiju i kožice i isjeckati sitno pa dodati u supu. Začiniti vegetom, soli i biberom i sve zajedno prokuhati.

Na kraju kada poslužite čorbicu, u tanjiru možete dodati još malo suhog peršuna i iscijediti malo limuna.

Čorbica je ljepša ako poslije kuhanja odstoji koji sat, pa se onda podgrije i jede. Jednostavno se sastojci lijepo spoje, a čorbica taman zgusne, koliko treba.

Photo by Kaboompics .com on Pexels.com

Kategorije
Knjige

Ljubav prema knjigama

 “Ko čita knjige ne živi samo jednom, već svakom novom knjigom, započinje jedan novi život…

Knjige su moja velika ljubav. Ta ljubav je započela kada sam sa 8 godina pročitala prvi dječiji roman o pet prijatelja i njihovim avanturama. Od tada nema perioda u mom životu, a da sam bez knjige. Uvijek je jedna tu kraj mene i čitanje ispunjava svaku moju slobodnu minutu. Ja nisam od onih što kupuju knjige, kako bi im stajale u dnevnom boravku. Ja knjige većinom posuđujem u biblioteci. A ako ipak moram kupiti, jer je nema u biblioteci, onda je nakon čitanja ili bacam ili nekom poklonim. Negdje sam davno pročitala, da postoji tip ljudi koji kupuju knjige, stručne ili romane bestselere, ali ih ne čitaju. Psiholozi smatraju da takvi ljudi žele da poruče drugima, kako su oni pametni i načitani, ali da iza te maske stoji jedna velika praznina. Ta tvrdnja ne mora biti tačna, ali svakako smatram da pročitana knjiga ne mora stajati na polici i kupiti prašinu. Postoji samo jedna knjiga koju sam pročitala ponovo i mogla bih je uvijek iznova čitati, ali o tome ću pisati drugom prilikom. Danas vam želim samo poručiti: pronađite stil autora koji vam odgovara i zaljubite se u knjige. Trenutna knjiga koju čitam je “40 pravila ljubavi” turske autorice Elif Šafak. Knjiga je divna, pa ću se sada vratiti čitanju, a kada je završim ovdje ću vas obavijestiti o njenom sadržaju, mada je već sada toplo preporučujem.

Photo by Any Lane on Pexels.com