Kategorije
me, myself and I

O proljeću i cvjećkama…

Kada je vrijeme lijepo, u nama se budi energija, koja nas pokreće. Odjenom imamo volje za sve ono što cijele zime odgađamo. Pa idemo iskoristiti navalu energije što bolje.

  1. Proljetno čišćenje:

Sada provodimo više vremena napolju i naravno da nam ne pada na pamet, dok napolju sunce sija, da čistimo i ribamo po kući. Međutim kada se navečer vratimo u naš dom, prija nam kada je on lijep, uredan i čist. Iskoristimo u ovu svrhu onih par kišnih, sivih dana, kako bismo sredile kuću, dio po dio i time ubile sivilo makar u kući. Samim tim, bićemo slobodne čim sunce ponovo ugrije, a zahvalne sebi, što smo svoj dom učinile lijepim. Želite unijeti osvježenje u kuću? Već par malih detalja može izbaciti i zadnje tragove zime a unijeti proljetne boje i time podići naše raspoloženje, čak i sada dok je vrijeme još uvijek jako promjenjivo. Stolnjaci, prekrivači, nove šoljice, vazna za cvijeće i već se vidi promjena.

2. Bašta ili balkon:

Oni sretnici koji imaju balkon ili baštu, svakako trebaju žrtvovati jedan dan da ih srede, pa da poslije do kasne jeseni uživaju u tom predivnom prostoru. Ne odgađajte sređivanje, jer svaki sunčani sat, vrijedi iskorisiti tu. Nekad doručak na balkonu sa porodicom ili kafica sa najboljom drugaricom, ali i čitanje na popodnevnom suncu, ne može nadomjestiti ni najbolji restoran u gradu. A slike koje uslikate na svom balkonu ili bašti su posebne, jer tu se ne može svako slikati, samo vi 😉 O uređenju balkona se ne treba ni pričati, tu je cvijeće u dnevnoj a svijeće u večernjoj varijatni must have. Odlične kreativne ideja možete posebno pronaći na Pinterestu i Tiktoku.

3. Kuhinja:

Konačno možemo puno laganiju hranu spremati na raznorazne načine. Mnoštvo povrća nam pruža hiljadu mogućnosti. Idite s vremena na vrijeme na lokalnu pijacu. Osim predivnih boja svježeg sezonskog voća i povrća, zagarantovana vam je inspiracija. Dopustite da vam veliki izbor u proljeće da ideju, spremajte svježu hranu, razne salatice, ukusne smoothije, isprobajte nove recepte i time učinite uslugu svom zimom izmorenom organizmu. Priuštite si dovoljno vitamina, da prebrodite proljetni umor i da se oduprete alergijama i hunjavici.

4. Frizura:

Razmišljate o promjeni imidža? Proljeće je pravo vrijeme. Sve postaje šareno, lepršavo, pa zašto ne i naša kosa? Isprobajte konačno novu boju kose, pogledajte koje frizure su u trendu, instalirajte aplikaciju (npr. YouCam Makeup ili Hair Zap), koja će Vam pomoći da izaberete pravu frizuru za Vas ili pustite da Vas Vaša frizerka posavjetuje. Zapamtite, kako god se ošišale, ofarbale, kosa zahtjeva redovnu njegu. Farbanje nije dovoljno jednom u godini, kao ni šišanje. Napravite naviku da svoju frizerku posjetite bar jednom mjesečno za obnovu farbe i sjaja kose, bar jednom u tri – četiri mjeseca skratite vrhove. Za posebne prilike si priuštite feniranje ili neku drugu frizuru, ali uvijek te poslove prepustite profesionalcima. Ne eksperimentišite sami.

5. Sport:

Sada kada smo izvukle proljetne i ljetne stvari iz ormara, uviđamo sigurno, da je vrijeme da se ponovo bacimo na sport. Možda ne toliko radi mršanja, već i radi samog učvršćivanja naših mjesecima odmarajućih mišića 😀

Sada ili nikada. Vrijeme lijepo, priroda predivna, sve nas poziva da se bacimo na trčanje kraj rijeke, planinarenje, duge šetnje, vožnju biciklom… Koji god sport izaberete, gledajte da ga što više upražnjavate na otvorenom i pazite na to da ga radite redovno. Redovno ne znači jednom u petnaest dana, već svaki drugi dan. Ovino o tome, koji sport birate, instalirajte si aplikaciju, koja će Vas dodatno motivisati da se pokrenete. Neka povremena kiša ne prekida Vaš tok. Uskoro će ljeto i vrele ljetne temperature, znači da je sada vrijeme idealno za to, pa iskorisite ga. Učinićete uslugu ne samo svom izgledu, već i svom zdravlju, prije svega.

6. Druženje:

Konačno se može upaliti roštilj i sjediti po cijeli dan u bašti. Trač partija sa prijateljicama ima posebnu čar kada se uz to može sunčati u proljetnom suncu. Sva svoja druženja prebacite na otvoren prostor. Uvidjećete da će Vam i priča biti puno pozitivnija, druženja puna smijeha. Sunce, čist zrak i miris cvijeća učiniće svoje.

7. At least but not last

Razmislite o svojim ciljevima. Predočite ih sebi jasno i razradite plan u glavi. Šta sve želite uraditi ovog proljeća? Ako će Vam pomoći napišite plan. Zamislite da ste svoje planove već ostvarili. Osjetite taj uspjeh, te emocije i tu radost. Nosite taj osjećaj sa sobom cijelog proljeća 😉

Kategorije
me, myself and I

8.mart – da li smo dostojne ovog velikog prazinka?

Drage moje žene, majke, kraljice … želim vam svima od srca sretan dan žena. Ovaj dan nije bitan zbog ruža i ostalih poklona koje možda dobijamo, nije vrijedan zbog pažnje koje nam muškarci poklanjaju. Ovaj dan ima mnogo dublju ideju, i ako se vratimo malo u vrijeme od prije hiljadu godina, možemo vidjeti, da žene tada nisu bile slobodne i učene kao danas i uvijek su kao nekad djeca bila ovisna o muškarcima iz svoje okoline. Takva situacija nije bila prisutna samo u našim prostorima, već svugdje u svijetu.

Nedavno sam čitajući neki tekst, saznala da su žene u Svicarskoj dobile tek 1971 pravo da glasaju, a u Liechtesteinu čak 1984 …. to me baš iznenadilo, pa sam malo isčitala o tome. Smatrajući naše društvo poprilično zaostalo po tom pitanju, iznenadila sam se koliko su tek tamo zaostali i totalno konzervativni, bar donedavno, bili.

U našem društvu žene i muškarci imaju popriličnu jednakost, međutim kod nas nije problem u pravima, zakonu, za to su se davno nekad naše prethodnice izborile. Mi sada imamo drugačiji problem, a to je naša pasivnost. Mi jesmo dobile jednakost, ali ne znam šta ćemo sa njom? Mi volimo ustvari biti domaćice, što je svakako ok, ako je to naš izbor, ali nije ok, što volimo biti ovisne o muškarcima u našoj okolini.

Svaka čast mnogim ženama u našem društvu, koje su samostalne i neovisne, one su me i inspirisale da pišem ovo što pišem. Ovim tekstom se obraćam upravo onim ženama, kojima je mrsko mrdnuti se sa jedne tačke i koje za svaku svoju odluku čekaju na mišljenje nekog muškarca. Naravno uzrok tome ne leži samo u lijenosti, već u ovisnosti. Feministkinje su prošle velike muke da bi se izborile za sva prava u kojima mi danas uživamo i uzimamo ih zdravo za gotovo, i to do te mjere da ih ne želimo ni koristiti. Sjećam se priča svojih nana, u kojima su spominjale, kako su se samo rijetke žene mogle školovati tada. Moja generacija to pravo, često ne želi da koristi. Krivimo državu, politiku, okolinu i sl. ali u stvari nismo svjesni, da smo mi same dio države, sistema i naše okoline. Mi to sve činimo. Pa šta ustvari činimo po tom pitanju?

Divno je rano stvoriti porodicu, i ja sam isto učinila, ali pri tome ne smijemo zaboraviti da smo mi sada prvi uzor našoj djeci, pogotovo kćerkama. Želite li da sutra vaše kćerke sjede kod kuće i čekaju da im neki muškarac daje ili nedaje novac za njihove potrebe? Da iste sjede nezadovoljne i po cijeli dan na instagramu gledaju kako drugi žive svoj ispunjen život, dok njihov prolazi bez sadržaja, jer se nisu naučile ni za šta potruditi same? Želite li da znanje vaših kćerki bude ograničeno na mahalske priče? Naučite svoje kćerke o važnosti, koje nosi školovanje. Naučite ih da se ne školuju samo, kako bi imale dobar posao ili dobru platu, ne, nego kako će sam proces školovanja od njih napraviti bolje ljude, kako će svakako tamo naučiti više nego u mahali. Naučite ih da cijene, što imaju mogućnost da se o svemu informišu i da stvaraju svoja mišljenja, a ne nametnuta. Kažite im da je važno svaki dan raditi na sebi, to smo dužne prethodicama svojim, jer su nam one omogućile to pravo, jer one nisu sjedile skrštenih ruku i čekale da neki muškarac dođe i popravi im život. Pokažite im da život i naš intelekt ne prestaje sa udajom, niti dobitkom djece, nego da je porodica blagoslov, koji nas treba motivisati da još više napredujemo i još više se intelektualno razvijamo. Naučite ih da nije muškarac sam dužan da izdržava porodicu, i da kuhanje i čišćenje nije ženski posao. Ali ne zaboravite to isto naučiti i svoje sinove. Tek tada se možemo nadati poboljšanju i tek tada možemo očekivati napredak umjesto zaostalosti.

U našem društvu mi se posebno dopada spremnost naroda na slavlje, slavimo praznike koji su naši i koji nisu, dajte uvijek neke prilike da se veselimo, i to mi je super. Međutim, nekada čovjek treba pogledati stvari kakve jesu. Da li je uredu da slavimo dan žena, a da iste ideje, koje obilježavaju taj dan gazimo i ne koristimo, pa čak ih i ne poznajemo?

Kategorije
me, myself and I

Doviđenja zimoooo

Februar se polako ali sigurno bliži kraju. Dani postaju duži, vrijeme toplije, jako lijepo sunčano. To nas sve više vuče da svoje slobodno vrijeme provodimo vani, lješkarimo u suncu i dozivamo proljeće. Međutim, zima nam je još za vratom. Ok, predivno je bilo, bijelo, hladno, ledeno, romantično u našem divnom toplom domu, međutim sunce, visibabe i jagorčevine probudile su u nama želju da lagano pošaljemo ledenu kraljicu na spavanje i okrenemo novi list, koji se zove proljeće, jaknice, cipelice, vesele boje, cvijetni dezen i sunčane naočale.

Već smo izvukle svoju “prelaznu” i “slojevitu” odjeću iz pozadine i radujemo se novim kombinacijama, osjećamo se lakše, kao leptirice, odbacivši teške jakne i kapute, zajedno sa debelim šalovima, čizmama itd.

Photo by Skitterphoto on Pexels.com

Ali… prije nego što se potpuno predamo proljeću idemo revidirati, da li smo zimsku sezonu zaključili i završili. Okrenimo se zimi i zadacima, poravnajmo račune s njom i onda uživanciju neće moći poremetiti ni povremena zahlađenja, niti nestabilni april…

Photo by Simon Berger on Pexels.com

Sa prvim zracima suncama, obično razmišljamo o ormaru i skrivanju tmurne zimske odjeće, što ni malo ne čudi, s obzirom, da je nosimo vjerovatno već mjesecima i priželjkujemo promjenu, ali idemo polako, jer takozvani mjeseci sa r su još pred nama barem nekih 60ak dana, pa valja se strpiti.

  • Pregledajte svoj ormar, odbacite odjeću koju ni ove zime niste nosili, složite je u kutije ili vreće i konačno je poklonite, prodajte ili šta već radite sa odjećom skojom ste završili
  • Zimsku odjeću koju ćete još nositi, ali mislite da je već završila svoju funkciju za ovu sezonu, po potrebi operite ispegleajte i stavite tamo gdje odlažete nesezonsku odjeću (kod mene je to gornji dio ormara, koji mogu dokučiti jedino uz pomoć ljestvi ili stolice)
  • Isto učinite i sa zimskom obućom. Ako vam se ipak ukaže prilika za posjet planini, šetnju po snijegu, sankanje ili skijanje, biće lako izvući ponovo potrebnu opremu, ali za svakodnevnicu nam ona sada nije više potrebna (nadam se). Predivne kožne čizme, koje toliko volite, sada očisitite, namažite kremom za kožu, napunite papirom, kako se ne bi izobličila i složite u kutije, kako bi vas jednako lijepe dočekale i sljedećeg novembra.
  • Izvucite duboke cipele, patike i laganiju obuću ispolirajte ih i radujte se njihovoj upotrebi 🙂
  • Napravite spisak odjeće i obuće koje će vam biti još potrebne za ovo proljeće, nekada samo jedna ili dvije stvarčice već mogu donijeti čuda, u kombinaciji sa vašim prošlogodišnjim krpicama. Uživajte u isprobavanju odjeće, koja već mjesecima stoji u pozadini vašeg ormara i čeka da ugleda svjetlost dana. Napravite nekoliko kombinacija, uslikajte ih i već ćete imati spreman styling, što će vam uveliko uštediti vrijeme kada se ujutru spremate za posao.
  • Nemojte zaboraviti da pratite vremensku prognozu, jer vrijeme je danas jedno sutra sasvim neko drugo, a naše je da se maksimalno prilagodimo i uživamo u tim promjenama.
  • Što se tiče kupovine odjeće i obuće: Nažalost ovo prijelazno vrijeme traje jako kratko. Uskačemo, kako se u narodu kaže “iz čizama u sandale” pa naša shopping lista ne treba da bude preduga, jer mantiliće i cipelice nećemo moći baš dugo nositi, ili će biti pretoplo ili prehladno za njih.
  • Pregledajte svoje prozivode za njegu, i prilagodite je svom tenu, koža i kosa se često mijenjaju u ovom periodu, a mi to trebamo da pratimo i pružimo im ono što im treba: hidratacija, čišćenje, detoks ili šta već (ja sam trenutno ubacila yogu lica, pa ćemo vidjeti…)
  • Priuštite svom tijelu proljetno čišćenje: Piling sa bilo kojim mlijekom za tijelo (moje je nivea-body lotion) i šaka palente oslobodiće vašu kožu tijela odumrlih stanica, a koža će biti spremna ne samo za nastupajuće upijanje vitamina D u velikim količinama, a stim i predivnom osunčanom bojom, već i za upijanje sredstava, koje ćete joj priuštiti. Međutim nakon ovog pilinga, neko vrijeme vam neće biti potrebno nikakvo sredstvo, jer će losion za tijelo kožu dovoljno nahraniti. Ovaj piling možete koristiti i za lice, ukoliko vam koža lica nije osjetljiva, jer je piling malo grublji.
  • Vjerujem da svi s vremena na vrijeme šišamo vrhove kose, ali sa promjenom vremena budi se i želja za promjenom našeg izgleda pa je sada definitivno pravo vrijeme i da to stanje iskoristimo. Već dugo maštamo o nekoj otkačenoj frizuri? Ili nekoj neobičnoj boji kose (roza, siva… ?). Da li promjena boje kose, da li frizure ili samo dodavanje nekih detalja… šiškice, koji pramenčić, … ovakve promjene nam prijaju i daju nam volju za sređivanjem.
  • Sve se oko nas polako budi, pa probudimo i mi u sebi pozitivu. Iskoristimo prekrasne dane za šetnju. Imate predivnu rijeku? Park? Centar grada? ili šta već u Vašoj blizini? Ne dopustite da Vam prođe ijedan dan, a da sebi ne priuptite pa makar kratku šetnjicu tim dijelom. Neka Vam to bude neki vid meditacije, pokušajte da se usredsredite na okolinu, zvukove i pogeld oko vas, zanemarite svoje misli, pokušajte ne mislite ni na šta za vrijeme šetnje. Na taj način ćete pročistiti misli, napraviti “defragmentaciju” i osloboditi prostor od nepotrebnih misli i ideja, za nove ideje, i pozitivne misli.
  • Tokom zime se često prepustimo uživanju u toplini našeg doma, pa uz to ide naravno i neka topla čokolada i dobar kolač, a i malo jača hrana, jer nam to organizam možda i traži u hladnijim danima. Međutim sada, kada posjetimo pijacu, već vidimo mnoštvo boja, raznorazno povrće i voće nas poziva da se okrenemo laganijoj hrani, salatama i voćnim poslasticama. Napravimo spisak obroka koje spremamo većinom u ovo vrijeme, a potrazimo na internetu i nekoliko novih recepata, koje možemo ubaciti sada.
  • Razmislimo o zimi koju ostavljamo polako iza sebe i izaberimo jednu lošu naviku koju smo stekli ili imali. Donesimo odluku da jednu lošu naviku zamjenimo jednom dobrom navikom o započnimo stim odmah sada. To može biti bilo šta, ne mora biti ništa drastično. Ako ste pušač, možete npr. odlučiti da nećete više pušiti prije doručka, ako idete autom na svaku destinaciju, možete odlučiti da od sada u prodavnicu iza ugla idete pješke. Npr. možete zamijeniti gledanje filmova sa čitanjem knjige dok sjedite napolju na suncu. Ili možete započeti dan sa jednim zdravim smoothiem, načina ima na hiljade, samo je do vas.
  • Kada pogledamo iza sebe, vidimo zimu, ali nije sve tako tmurno… sjetite se šta vam se lijepo desilo posljednjih mjeseci, šta ste postigle? Šta ste prestale? Šta ste dobile? Naučile? Nađite najmanje jednu stvar na kojoj ste zahvalni i sačuvajte taj osjećaj u srcu. Kad god u sjećanje vratite prošlu zimu mislite o tome na čemu ste zahvalni.

Eh sada bi trebalo da smo se pripremile za dolazeće tople dane i uživamo u njima bez osvrtanja iza sebe sa osjećajem da smo nešto ostavile nedovršeno. Uživajte 🙂

Photo by Artem Beliaikin on Pexels.com

Kategorije
me, myself and I

strahovi su (ne)poželjni

Da li je strah od nekih određenih stvari prepreka ili zaštita?

Dok smo mali više se bojimo duhova, vještica, mraka, grmljavine i svega apstraktnog. Ali šta se dešava sa strahovima u odrasloj dobi? Sada sam majka i borim se sa mnogo većim strahovima (sada ne govorim o brizi zbog djece i strahu da se nešto njima dogodi).

Recimo kao dijete sam bez problema brzo vozila role, bicikl i sl. Penjala se na razne vratolomije u luna parku i uživala u tom adrenalinu. Danas mi je već i vožnja liftom veliki izazov, a stajanje uz ogradu balkona na četrnaestom spratu mi uspijeva izazvati mučninu. Vozim, trčim, skijam, ljuljam se polako i sigurno i nimalo ne žudeći za adrenalinom, kao nekada.

Zašto je to tako? I zašto je dobro ili možda loše? Možda ti strahovi potiču iz djetinstva, pa ovisno o tome, koliko je neko u djetinstvu bio aktivan ili ne, tako smo sada u tridesetim, četrdesetim i mi jedni manje strašljiviji od drugih.

Photo by Alex Powell on Pexels.com

Kada kažem dobro ili loše, naravno strah od visine, brzine ili pada može biti jedna velika prepreka u mnogim zabavnim stvarima, a naravno u nekim situacijama i u nekom životno potrebnim stvarima, kao npr. u nekim ekstremnim situacijama, gdje je potrebna fizička spremnost, da sebe ili nekog drugog izvučemo, spasimo. Strah od određenih životinja, npr. pasa ili mačaka također u današnjici može biti smetnja, jer mnogi ih imaju za ljubimce i onda automatski može doći do izbjegavanja kontakta sa tim osobama, vlasnika ljubimaca, kako bi izbjegli i kontakt sa samim strašnim ljubimcem. Strah od insekata nam ne dozvoljava da uživamo u prirodi, pogotovo u proljeće kada se sve budi, i sretno zuji oko nas. Ali za šta je taj strah dobar? Zašto mu se možda i trebamo prepustiti?

Možda zato što nas strah ustvari može i sačuvati. Mi imamo osjećaj za naše granice, znamo dokle smijemo ići u određenim aktivnostima. Stisnemo papučicu gasa i onda se javlja strah, koji nam u tom trenutku može sačuvati život. Kada se kasno vraćamo kući, javlja se, kao u djetinstvu, strah od mraka, ali ne kao mraka samog, već od usamljenih mračnih ulica u kojima možemo biti napadnuti, pa nas strah upućuje na to, da radije biramo prometne, osvjetljene ulice.

Eh sad, kako odlučiti da li se prepustiti strahu ili ne? Da li je strah pretjeran, pa ako ga stalno slušamo, dovest ćemo se do toga, da ćemo od straha samo sjediti u kući? Ili da li ga imamo premalo, pa uživamo u životu kao dijete, ali zato i redovno imamo slomljenu nogu, ruku ili volju ili srce?

Kao u svemu, trebamo slušati svoj zdravi razum. Već smo ustanovili, strah u određenoj mjeri jest koristan, ali kada on to nije, on je pretstavlja jednu veliku smetnju, zato prije nego što u ovom slučaju poslušate sebe, zapitajte se:

  • šta mi se sve može dogoditi?
  • šta propuštam, ako se povučem?
  • kada odvagamo to dvoje, koji je rezultat? Da li je veća opasnost ili veći propust?
  • moto: “no risk, no fun” treba u odluci svakako imati prednost.
  • šta mogu izgubiti? (nisu svi strahovi vezani samo za brzinu, visinu, već nekada i za naše postupke i odluke, koji u nama bude strah od gubitka određene osobe, ili ugleda, položaja, posla ili nečeg materijalnog)
  • šta ja mogu kontrolisati a šta ne? – neki ljudi imaju strah od zemljotresa, vremenskih nepogoda i drugih stanja nesreće. Niko ne može kontrolisati ni tačno predvidjeti takve pojave, a niko se od takvih stanja ne može ni spasiti i sačuvati, ne možemo ih izbjeći. U ovom slučaju je strah potpuno suvišan i samo nam otežava život. On u ovom nema nikakvu pozitivnu funkciju, već nas samo stavlja u grč, da stalno osluškujemo, pratimo i strahujemo, a da stim ništa ne mijenjamo. U ovom slučaju je teško trenirati sebe, i izlagati se strahu kako bi se on prevazišao. Ovdje je potrebno raditi na samokontroli, treba izgraditi mir u sebi, tzv vježbe za “mindfulness” mogu biti od velike koristi i prihvatanja svijeta i života onakvim kakvi su. Vjera u sudbinu kod ovog problema mogao bi biti ključ rješenja.
  • Kada i sami zaključite da su Vaši strahovi suvišni, onda dolazi teži dio, a to je da se suprostavite svojim strahovima, jer je to jedini način da ih pobijedimo. Radite što češće ono što vam predstavlja noćnu moru, sve dok (besmisleni) strah u sebi ne slomite i ne prevaziđete. Npr. strah od visine rješavate sa penjanjem na visinu, vježbajte to svaki dan i idite svaki put, kada dođete do granice svog komfora, još jednu stepenicu dalje. Zvuči jako teško, ali je jako korisno, a kada uvidite da napredujete, dobićete volje i padaće vam svaki put sve lakše i lakše. Protiv straha od insekata provodite što više vremena u prirodi. Pokušajte imati u vidu da vam insekti ne mogu ozbiljno nauditi i razmislite o njihovoj velikoj koristi vašem predivnom okruženju. Svaki put će vam izlet padati sve lakše i sve ćete manje primjećivati male zujače oko sebe.

Ova borba sa strahom je jedan bitan detalj u radu na sebi i nikako svoje strahove ne smijemo ignorisati, već ih trebamo svaki put analizirati i prema tome se postaviti. Život pod strahom može voditi u totalno žalosnu krajnost, a većinom naš strah predstavlja prepreku i problem, ne samo nama nego i našim bližnjima.

Photo by Keenan Constance on Pexels.com

Na kraju mogu samo reći, da je život prekratak, kako bi živjeli u nepotrebnim strahu. Ali nije sve tako crno u tome. Ako se suprostavite i uspijete prevazići makar i nešto naizgled nebitno, kao npr. strah od lifta, bićete ponosni na sebe i izgraditi jače samopouzdanje, što može pokrenuti i druge pozitivne razvoje u vama. Jer kako je Dalai Lama rekao: “samo ko je osjetio strah, može pokazati hrabrost”.

Kategorije
me, myself and I

(ne)savršeno sretna

Od malena nas uče, a tako i mi sada svoju djecu, da sve što učimo, naučimo do savršenstva, i sami sve što radimo, trudimo se da bude savršeno (ili tome najbliže). Nikada ni ne pomislimo, da je dovoljno nešto uraditi osrednje, iako znamo da nije moguće postići potpuno savršenstvo ni u čemu. Koliko god se trudila da nešto uradim izvanredno, i smatram da sam to postigla, neko drugi će pronaći falinku. Da li je savršenstvo subjektivno? Možda je meni nešto bez greške, dok neko drugi vidi u istom stotinu grešaka? Možda i ja nešto smatram bezveznim, a nekome je to savršenstvo? Kad razmislim o tome, uviđam da je savršenstvo zaista subjektivna stvar i da je samim tim nemoguće postići univerzalno savršentvo, već samo individualno. Čemu se onda toliko trudimo? Da li je savršenstvo sreća, pa ga toliko želimo?

Recimo nedavno sebi kupim “savršenu” haljinu, što bi za mene značilo predivna neupadna boja, kroj koji umjereno naglašava siluetu, ne prekratka, ne preduga, ali ipak ne dosadna, sa sitnim detaljem, koji daje potreban štih. Toliko sam se radovala, jedva čekala “savršenu” priliku da je obučem, da svi vide moj zgoditak. Oblačim se i izlazim pred porodicu, gdje očekujem prve dojmove o mom savršenom izboru, međutim već tu ne nailazim na očekivane reakcije, što je već uspjelo poljuljati moju sigurnost u odabranu haljinu, uspjelo je da dovede u pitanje moj savršen izbor. Savršenstvo ne samo da je subjektivna stvar već je i jako nestalno, nepouzdano….

Isto se dešava sa bilo čime, koliko god mi pronašli savršene cipele, perfektnu torbicu, izvanredan posao, hobi ili partnera, svi sa velikim interesom, svjesno ili nesvejsno pratimo reakciju naše okoline. Potrebno nam je da svi vide ono što mi vidimo, kako bi ostali dosljedni svom mišljenju.

Postoje žene, koje se nikako ne obaziru na tuđa mišljenja, čini se da oni nako što obuku savršenu haljinu, toliko sjaje, da ni ne primjećuju reakcije ostalih. To su žene pune samopouzdanja, tako da uspijevaju svojom sigrunošću u sebe, u svoj savršen izbor, da ubijede i sve ostale u svoje poglede. Kako to rade? Da li je dobro postići taj nivo samopouzdanja? Jer nekada nas tuđa mišljenja i koriguju, štite nas na neki način od velikih grešaka, jer okolina djeluje odmah, neposredno, bez da je pitamo za mišljenje. Da li one ne smatraju da uvijek trebaju da rade na sebi? Da li su one potpuno sretne?

Kada je dobro obazirati se na okolinu, a kada je bolje slušati samo sebe i vjerovati u svoje izbore, odluke? Koga trebamo poslušati, čiji savjet usvojiti, čije mišljenje je bitno a čije ne? I ako poslušamo, da li postižemo savršenstvo, kojem toliko težimo?

A šta je sa našom intuicijom? Da li ona ima pravo glasa? I kada bismo rekle, hajmo biti umjerene, kome trebamo dati najveći udio? Teška odluka, no vrijedi razmotriti neke stvari:

  • u postizanju savršenstva u svojim očima, možemo slobodno reći, da slušamo samo sebe i bićemo sebi savršene do određenog trenutka (nažalost to može potrajati samo kratko, ali ipak i to je nešto)
  • želimo li biti savršene ne samo sebi, već i svojim bližnjima, odnsono ljudima, skojima smo najčešće okruženi, a pri tome ostati dosljednji sebi, onda imamo više posla. Potrebno je da slušamo svoju intuiciju, a da djelimično slušamo šta nam okolina govori, a pogotovo ljudi koje mi sami smatramo savršenim (ili tome najbližim). Zašto bi poslušala nečije mišljenje o mom. stilu, a njen/njegov stil mi se ni malo ne sviđa npr.???
  • ako uopće ne težimo za tim, da budemo što bolje u svemu što radimo, trebamo se zapitati zašto je to tako, jer ponavljam: savršentvo je nedostižno, znači svako može i treba na sebi da poradi, kako bi bio bolji, uspješniji i ispunjeniji.
  • s druge strane se treba zapitati, da li sam dovoljno dobra osoba? da li sam dovoljno dobra kćerka, majka, sestra, supruga, prijateljica? Radnica? Da li mogu biti bolja i šta trebam učiniti da bi bila bolja? Da li će me to učiniti sretnom i zadovoljnom?
  • Čovjek od malena teži ka tome, da nešto radi bolje nego jučer, zato ne trebamo bježati od urođenog nagona da se iz dana u dan popravljamo. Zapitajmo se zato sljedeće: Šta sam jučer sve radila? Šta od toga mogu danas uraditi još bolje? A sutra možda ponovim savršeno?
  • Počnimo sa malim koracima: od ručka koji smo jučer smlatili, treninga, tokom kojeg smo zabušavali, posla, u toku kojeg smo više gledali na sat ili u telefon, umjesto da se usredsredimo na ono što trebamo da radimo, pospremanja kuće ili pak našim međuljudskim odnosima. Razgovor sa prijateljicom ili partnerom, pozdravljanje ljudi koje svakodnevno srećemo i sl.
  • Pomozimo i drugima u istom procesu i uputimo im svoje pozitivno mišljenje otvoreno. Nekome možeš popraviti dan sa najobičnijim komplimentom. Naravno ne treba pri tome laskati. Ali ako s nekim provodiš određeno vrijeme, to znači da ta osoba sigurno ima neke kvalitete, koje se tebi lično sviđaju, pa reci joj to onda. Citat koji mi se sviđa na ovu temu je “reci osobi da je hrabra i vidjećes kako ona to postaje” (Thomas Carlyle)

Od svih nabrojanih najlakši način jeste onaj da ti ničije mišljenje nije bitno, za što nam treba dobar ego i hrpa samopouzdanja, međutim garant za potpunu sreću i zadovoljstvo ni to nije, a tu postoji i sklonost, da se više ne radi na sebi i dolazi do zapuštanja sebe kako fizički, tako i intelektualno. Jer davno je nekad neko rekao: Pokaži mi jednog sretnog čovjeka, a ja ću ti pokazati grešku.

Nego ne preostaje nam ništa drugo, do da se borimo i razvijamo, da radimo na sebi, ostavljamo dojmove i budemo uzori sljedećim naraštajima.

Photo by cottonbro on Pexels.com
Kategorije
me, myself and I slobodno vrijeme

Bolja ja uz yogu

S kim si takav si, je davno naučena izreka, koja je i sto puta dokazana i isto toliko puta pobijena. Ali danas ćemo se zabavitit nečim drugim, ali ne tako drugačijim od toga. S čim si takav si...

Dobri odnosi počinju sa sobom

Kada želimo poraditi na sebi, u smislu da postanemo bolji, obično smo fokusirani na naše odnose sa okolinom, želimo postati bolja supruga, bolji roditelj, bolja kćerka, bolja prijateljica ili bolja radnica, kućanica ili šta već. Međutim, yoga me naučila da na te stvari gledam sa druge strane, koja se čini kao prikladnija. Ako želim postati bolja za druge, prije svega moram poraditi na sebi. Moj dobar odnos sa samom sobom je uslov za bilo kakve druge odnose. Ako taj odnos ne štima, možemo komotno odustati od ovih ostalih odnosa. Kada nismo sa sobom “dobri” onda sa ostalima, možemo biti samo prividno dobri, ali taj kvalitet nije stvaran, a pogotov nije dugotrajan.

Da li sam “dobra” sa sobom?

Naravno postavlja se pitanje, kada je ustvari potrebno poraditi na tom odnosu sa sobom? Odgovor je – uvijek! Kao i svaka druga veza, ponajviše je potrebno stalno njegovati vezu sa sobom. A kada se jave simptomi, da nismo u dobrim odnosima sa sobom, onda je to već jedan alarm, o koji se nikako ne bismo smjeli oglušiti. Simptomi loše veze sa samim sobom mogu biti jako različiti i neočekivani, a neki od njih su, npr: nezdrava ishrana (plus pušenje, pretjerano uživanje u alkoholu), nesanica, pretjerano debljanje ili mršavljenje (bez neke bolesti, koja to može uzrokovati), nedostatak volje za bilo čime, nesposobnost biti sam sa sobom, nesposobnost bivanja u društvu, pretjerani strahovi (u bilo kojem smislu), zapuštenost (ne samo svog izgelda, već i svog doma), stalno nezadovoljstvo itd.

Isčupati se iz takvog stanja je puno teže, nego li paziti na sebe, da se ne upadne u takvo stanje. Ovi nabrojani simptomi su naravno neka blaža verzija onog, što može slijediti iz lošeg odnosa prema sebi. Prema tome, dok se bezpotrebno opterećavamo drugim ljudima, prvo poradimo na sebi, a poslije ćete vidjeti kako se ostali odnosi rješavaju sami od sebe.

Kako mi yoga može pomoći?

Ja sam pronašla yogu ili je ona mene pronašla, kao idealnu vrstu brige o sebi, kao ključ za moj odnos prema sebi, kao vrijeme, koje je samo moje, a koje ja svakako zaslužujem.

Yoga me uči koji su pokreti, ali i ponašanje i mišljenja dobri, a koji mi nanose patnju ili bol. Nije tako lako i ne funkcionira poput “uključivanja / isključivanja” preko noći. To može funkcionirati samo ako možemo vidjeti što nam treba, a što ne. Ovo zahtjeva pažnju na naše fizičke signale. Pomoću yoge učim primijetiti i ozbiljno shvatiti ono što mi govori moje tijelo. Želim produbiti svoju samosvijest kako bi bolje upoznala vlastitu prirodu.

Moj prvi susret sa yogom se desio prije skoro dvije godine, i od tada, za mene ne postoji više loša veza sa sobom. Imala sam ja i prije pokušaje bavljenja yogom kod kuće putem youtube videa ili nintendo wii-a :D, ali nikada prije nisam toliko ustrajala i nisam imala rezultate koje imam sada. Moja motivacija je rasla svaki put, kada bi otišla na naredni čas yoge, i kada bi vidjela da mogu više nego prošli put. Ma koliko umorna bila taj dan, radujem se kasnom terminu yoge, koji me opusti i rastereti i koji mi dopušta da se posvetim bar jedan sat, samo sebi, da slušam svoje tijelo, spoznajem svoje granice i izvodim neke stvari, koje u životu nisam mogla, niti sam vjerovala da bih ikad mogla izvesti. Uz yogu osjećam da su godine samo broj i ništa više, a da je naše tijelo i naš duh ustvari onoliko mlad, koliko ga mi mladim činimo i održavamo.

Kao i u svim ostalim segmentima u životu, tako i u ovom, pokušavam sebi postaviti određeni cilj koji želim postići i rok. Zatim imam motivaciju da redovno radim na tome i približavam se tom cilju, što me motiviše da razmišljam o sljedećem cilju, a sve to je ustvari jedan pozitivno začarani krug, koji me drži motivisanom i ne dopušta mi da odustanem, od yoge, od mog tijela, od mog duha, od vremena posvećenog sebi, od predivnog druženja na časovima yoge, od okrepljujuće kratke meditacije na kraju časa i od mnogih drugih stvari.

Probudila sam želju za yogom u vama? Pratite sljedeće korake, da postignete moje oduševljenje 🙂

  1. pronađite kurs yoge u svojoj blizini, raspitajte se o ponudi i online, ako vas je protekla godine navukla na udobnost vašeg doma
  2. ako je ponuda velika, odlučite koja vrsta yoga vam se najviše dopada ili koji termini vam najviše odgovaraju. Yoga nije baš klasičan sport, pa nije uvijek toliko aktivna, koliko je ustvari opuštajuća (barem kada je riječ o hatha yogi). Moj termin je uvijek večernji i to mi jako dobro odgovara. Razmislite, koje vrijeme vam je inače bez nekog bitnog sadržaja? Što vam termini bolje budu odgovarali, manje ćete izgovora imati da preskačete časove yoge.
  3. Upoznajte osobu koja će vas učiti, ako ne lično, uvijek možete pogledati malo u fb ili insta profil i vidjeti kako određena osoba zrači. Jako je bitna energija koju instruktorica stvara na časovima yoge. Mogu reći da sam ja imala sreću sa instruktoricom, koja je jako simpatična, vesela i prepozitivna i koja svaki trening osmisli na poseban način. Ne pamtim ni jedan trening, da je bio dosadan. To pokazuje da i ona sama svoj posao instruktora obavlja s ljubavlju.
  4. najavite instruktorici (ili instruktoru) yoge, da želite da dođete na probni čas. Tako će instruktorica imati obzira, da ste početnik i da vas ne preopterećava na prvom treningu. A vi, kada se jednom najavite, imaćete obavezu da odete makar na taj probni čas, i tako da ne odustanete, još prije nego li počnete.
  5. za yogu nije potrebno puno opreme. Meni se međutim jako sviđa, što na yogu mogu doći dosta sređena, a to mi daje baš osjećaj ženstvenosti i ulijeva mi dodatnu energiju. Lijep make up, jači karmin, sređeni noktići, decentan nakit, sve je dobro došlo uz uske tajice i majice u bilo kojoj boji. Sredite se za yogu, kada vam slobodno vrijeme to dopušta, jer ćete se cijeli sat gledati u ogledalu, pa budite sebi lijepi. U našoj grupi se i instruktorica sredi, šminka i predivne boje oblači i svojom pozitivnom energijom nas sve motiviše, zato pažljivo birajte i osobu koja će vas učiti.
  6. na kraju prvog treninga izaberite pozu koju trenutno najbolje radite i zamolite instruktoricu da vas u toj pozi uslika. Izaberite i jednu pozu koju želite da uradite što prije. Tako ćete pratiti koliko i kojom brzinom napredujete.
  7. ukoliko vam se prvi trening iz nekog razloga nije svidio, pokušajte sve ovo ponovo kod nekog drugog instruktora ili instruktorice, dajte yogi bar 2-3 šanse 🙂
  8. ako vam se pak dopalo, obećajte instruktorici da ćete doći ponovo na sljedeći termin. Na taj način ćete se osjećati obaveznom, da ispunite obećanje, pa nećete pronalaziti izgovore, ako se ipak sljedeći put ne mognete pokrenuti.
  9. nakon što se natjerate na prvih 5-6 treninga, već ste obavili posao. Ako ste kliknuli sa yogom, odustajanja na duže staze sigurno više neće biti. Svoje oduševljenje ćete htjeti podijeliti sa svima, pozivaćete prijatelje da vam se pridruže i nikako ih nećete shavtiti, ako se ne prepuste. A ako i dalje ne osjećate da radite pravu stvar, onda čitajte u nekom od sljedećih postova kako da se zaljubite u neki drugi vid rekreacije ili samobrige, kao npr. u trčanje 🙂
Kategorije
me, myself and I

Želim biti: najbolja prijateljica na svijetu

Zar ima šta ljepše od vremena koje provedemo u krugu dobrih prijateljica? To je zaista nešto u čemu uživamo cijeli život. Gledam koliko se moja djeca raduju kada su sa svojim društvom. Taj smijeh, ta zabava, budalesanje… To me definitivno podsjeća na mene, kada sam kao mala provodila vrijeme sa svojim drugaricama…. a nisam se do sada po tom pitanju “popravila”. Dan danas, koliko god da mi je kalendar pun obaveza, koliko god da sam umorna i istrošena, za kaficu ili samo šetnju sa prijateljicom ili prijateljicama uvijek imam vremena, prostora, energije… spontanosti (koje inače i nemam baš na pretek).

Photo by cottonbro on Pexels.com

Međutim, ponovo posmatrajući svoju djecu, vidim da naosnovu razlika u karakterima, sasvim prirodno dođe i do svađa. Što su djeca manja, svađe su češće ali i pomirenja skorija, a kod ovih većih primjetim da ih svađe dublje pogađaju i da traju duže. To me opet vratilo na poređenje sa mnom. Kako mi rješavamo nesaglasnosti? Dođe li vama nekad, da počupate drugaricu ili joj se u najmanju ruku narugate? Iako ih sve jako volite i cijenite, da li vam nekad nenormalno idu na živce neke njihove karakterne osobine? Kako se mi odrasle žene, ponašamo kada smo sve recimo u nekom našem neraspoloženju (da ne kažem u PMS-u)? Kako uspijevamo (ili ne uspijevamo) iskontrolisati sebe i ne nagovoriti se prijateljici? Šta kada se ipak nekad ne savladamo? Da li te svađe traju dugo ili zauvijek? Ili da li se sutra već pravimo kao da ništa nije bilo i opet sretne uzvraćamo poziv na ručak uz dobru trač partiju.

Provodeći puno vremena u razgovoru sa svojim prijateljicama, da li uživo ili u nekom chatu, imamo i više vremena i prilike da pričamo ili tipkamo na razne teme i da smo jedna prema drugoj puno opuštenije, slobodnije, a iz toga proizlazi i sloboda da se kaže nešto, što ona druga strana u tom momentu ne želi da čuje. Nekad to što kažemo u šali ili pak iz najbolje namjere, povredi drugu stranu, a da mi to nikad i ne saznamo. Stariji prijatelji se naravno bolje poznaju i bolje odvagaju svoje riječi, ili kasnije shvate šta su rekli i kako je to neko shvatio. Nije mi se jednom desilo, da sam zbog svoje direktnosti dirnula drugaricu u krivu žicu, ali sam to znala još dok sam iste te riječi izgovarala i odmah se za to izvinila. Ali i one mene poznaju i znaju, da ne radim niti kažem išta iz zle namjere i tako se to vrlo brzo riješavalo.

Kod novijih prijateljica, čovjek mora biti oprezniji. Jer kako jedna moja novija ali ništa manje vrijednija drugarica kaže: “Ne želim da se obazirem na sitnice i da zamjerim nekom zbog njih, jer kad se družimo tako nam je lijepo, i jedino želim to da sačuvam.” Njene riječi su me nadahnule. Da, sve smo mi različite i imamo ove ili one dane, ali smo skupa jer smo jedna drugoj sjele, jer nam je super kada smo zajedno i jer se u većini stvari odlično slažemo. To je ono što je važno i što vrijedi. To je ustvari pravi recept za važnu “poligamnu” vezu u našem životu.

Pa baš kao u svemu, odrastao čovjek, treba da ima određenu mjeru i sačuva pristojnost i u odnosu sa svojim prijateljicama. Pokušajmo prijateljice posmatrati i tretirati kao i neku vezu, do koje nam je stalo. Pa želimo da je njegujemo i da ona raste. Redovno javljanje, nalaženje vremena za njih, s vremena na vrijeme neki lijep gest, mali poklon pažnje ili kuhanje omiljenog jela, …. Pa ko bi takvu prijateljicu želio ikad da izgubi, ko bi se na takvu osobu dugoročno mogao ljutiti?

Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com
Kategorije
me, myself and I

Planiramo biti spontani :)

Photo by Suzy Hazelwood on Pexels.com

Planiranje je definitivno moj najdraži hobi. Svakog januara planiram cijelu godinu, godišnje odmore, putovanja, veće troškove. Svake nedjelje, gledam vremensku prognozu i planiram aktivnosti za cijelu sedmicu. Svaka 3-4 dana idem u kupovinu, prije čega zapišem (isplaniram) šta ću kuhati narednih dana. Unaprijed u detalje isplaniram proslave rođendana, poklone i slično. Svako jutro isplaniram svoj dan i skoro svaki sat. I tako u nedogled…. Mislim da se us planiranje opuštam, a kada nešto isplaniram, osjećam se, kao da sam pola posla već obavila. A na kraju dana, sedmice, godine ili partija, kada se okrenem i pogledam, obuzme me velika sreća, jer je sve išlo po planu.

Međutim, kao što svi znamo, desi se nekad da nešto i ne ide baš kao što smo mi zamislili. Šta tada? To je za osobe, koje su sklone planiranju jedna jako stresna situacija u kojoj imamo osjećaj da gubimo konce, koje smo navikle da držimo čvrsto u svojim rukama i teško nam je da u takvim situacijama, kada nam život da limun, da se sjetimo stare dobre limunade, već se nerviramo do beskraja. A 2020. godina je takvim osobama isplanirala pokazati svoje zube i naučiti ih da cijene spontane osobe oko sebe, da ih ne otpisuju više kao neorganizovane, već da ih malo bolje posmatraju i dopuste ih da ih nauče životu i sreći.

Početkom 2020 imala sam puno planova, koji se sve do jednog nisu ostvarili. Ispočetka me to bacalo u očaj, međutim, već nakon nekog vremena, posmatrajući ljude oko sebe, shvatila sam da sam ipak sretna, jer je sve ispadalo onako kako treba, kako je određeno, a ne kako sam ja zamislila, a da i ta odredba uopće nije loša. Počela sam, umjesto nerviranja, što ne mogu preko granice, uživati u društvu porodice i dugim šetnjama u prirodi oko sebe, za šta do tada uopće nisam imala vremena. Shvatila sam da je lijepo poneki dan i živjeti kao dijete, bez plana, bez razmišljanja o sljedećem potezu, već jednostavno raditi ono što mi u tom momentu naumpadne. Zaključila sam da sam opuštena u svakom smislu, da uživam u svemu, jer nemam brige, da će nešto krenuti u krivom smjeru. Svaki smjer u stvari bio pravi, jer nije postojao plan kretanja. Naravno postojali su i dalje dani, koji su planirani, ali moji planovi su redovno bivali poljuljani u umjesto frustracije, naučila sam se u takvim situacijama prepustiti i uživati u iznenađenjima, koje mi taj dan, ta situacija nosi.

Život se, čini se, polako vraća u normalu. Naravno znate da sam u januaru i dalje planirala cijelu godinu, da sam u nedjelju isplanirala svoje i dječije aktivnosti za cijelu sedmicu kao i da sam jutros isplanirala šta ću danas raditi, jer ja se na taj način opuštam, ali isto tako sam naučila, da ako izađe sunce danas, ću jednostavno prekrižiti sve planove i izaći sa djecom u dugu šetnju, upijajući neplanski vitamin D, smrzavajući se na minusu i pri tome biti zahvalna, što sam u prilici da tako nešto učinim bez puno razmišljanja.

Moj plan je živjeti češće sponatno, a ako ne znam kako, pa tu su spontani ljudi oko mene, od kojih planiram gledati i učiti, kako se prepustiti i kako uživati u svakom trenutku, bio on planiran ili ne.

Photo by Martin Lopez on Pexels.com
Kategorije
me, myself and I

Njega lica sa ultrazvučnom špatulom

Još od puberteta patim s vremena na vrijeme od problematične kože, obično u PMS-u, ali u posljednje vrijeme sve češće i po cijeli mjesec. Kombinacija pubertetskih bubuljica i prvih bora nikako nije dobitna kombinacija 😦 Ali sreća da živimo u 21. stoljeću, kada za svaki problem, postoji i rješenje… ok bar za većinu estetskih problema.

Bacila sam se na istraživanje. Ja, kao veliki fan moderne tehnologije smatram da se u današnje vrijeme može sve riješiti uz pomoć iste. Nakon malo istraživanja naiđoh na ultrazvučnu špatulu, što je odmah probudilo moju znatiželju. Nakon što sam jednu i sama kupila mogu podijeliti i svoje pozitivno iskustvo sa vama:

Sam njen izgled je veoma elegantan i pruža vam osjećaj da u ruci držite nešto skupocjeno. Moja UV špatula je bila dostupna u crnoj i bijeloj boji a ima tri programa: čišćenje, hidratacija i lifting. Ja za sada koristim samo čišćenje, kako bi riješila gore navedeni problem, a kasnije planiram isprobati lifting, kako bi spriječila gore navedeni drugi problem. Svaki program se može koristiti kao crvena (topla) ili plava (hladna) varijanta.

Na prijedlog kozmetičarke, koristim svoju špatulu svaki dan, dok se problem sa aknama, mitiserima i proširenim porama ne smiri, a već se stanje uveliko popravilo, nakon 3 dana. Nakon ovakvog efekta moje oduševljenje je probudilo još veću radoznalost u meni, pa sam se tek sada zainteresovala, kako je ova stvarčica tako brzo počela djelovati?

Nakon skidanja šminke i umivanja, na kožu nanesem sredstvo za čišćenje lica ili piling i prelazim sa špatulom preko lica. Osjetim njene blage vibracije i toplinu. Te vibracije dovode do intenzivnog trenja između čestica i povećanja temperature unutar tkiva, što ubrzava metabolizam ćelija, potstiče mikrocirkulaciju kože i samim time pomaže u odnošenju štetnih produkata iz kože, čime postižemo efekat dubinskog čišćenja lica. Na kraju se umijem vodom, kako bi skinula ostatak proizvoda za čišćenje lica i nanesem noćnu kremu koju i inače koristim (jer sam odlučila da ovaj tretman obavljam navečer). Sam tretman traje oko 10 minuta i nije uopće zahtjevan.

Već nakon trećeg dana moja koža je vidno ljepša i čišća, naravno problem još nije sasvim uklonjen, ali je na dobrom putu.

Na jednak način koristimo i druga dva programa, lifting ili mosturizing ali sa drugim proizvodima, tj. kremama, uljima ili ampulama za antiaging ili hidrataciju.

Na kraju mogu reći da je ovo zaista ispunilo moja očekivanja i da sam zadovoljna, što sam kupila proizvod koji mogu koristiti i ja a kasnije i moja kćerka, koja tek ulazi u pubertet, tretman ne traje dugo, efekat se vidi brzo, što motiviše na daljnje korištenje, a ne tako nebitno, tu je i pristupačna cijena špatule, koja i te kako vrijedi.

Za više informacija i poručivanje na kućnu adresu možete koristiti sljedeći link :

A ako se ipak odlučite da se prepustite kompletnom tretmanu lica, ovdje možete pogledati i video, kako jedan tretman UV špatulom u kozmetičkom salonu izgleda:

Kategorije
me, myself and I

Presuda je donesena: NISAM KRIVA i ne trebam se osjećati krivom

Treći dan je godišnjeg odmora, hmmm… držim se pravila koja sam postavila u prijašnjem postu i dobro mi ide za sad. Na zimovanju sam na planini, nakon duge šetnje, ručka, popodnevnog spavanja, sjedim i gledam kroz prozor kako pada snijeg. Pokušavam ne mislite o hrpi poslova koje sam ostavila kod kuće neobavljeno. Pokušavam se ne osjećati krivom, što sam došla ovamo ugoditi prvenstveno sebi, pa tek onda svojoj porodici. 

Ovih dana imam prostora za gledanje netflixove serije “Emily in Paris”, koju se već dugo kanim pogledati. Još sam na samom početku serije, ali odmah mi se jako dopala. Na početku je stavljen akcenat na razliku između workaholic amerikanaca i nekih evropljana, koji “rade da bi živjeli”, a ne obrnuto. Glavna uloga, Emily, ima zadatak da ubaci svoj “american point of view” u ured u Parizu, čime nailazi na negodovanje svojih kolega i šefice. Nimalo lak zadatak, jer ne samo da je teško dobiti odobrenje okolice, već nosiš i odgovornost za ono što donosiš, a ne postoji garancija za uspjeh. 

I tako preplavljena slobodnim vremenom, ne tako blizu svoje kuće razmišljam u koje uglove života sam sama ubacila svoj point of view i za koje sam ja sama odgovorna. Često se osjećam jako preopterećenom nekim obavezama, koje sam sama sebi natovarila na leđa. Insistiram da se sama brinem o mnogim stvarima u kući, o dječijim hobijima, školi, socijalnom životu, jer sam uvjerena, da sam u dovoljnoj mjeri opuštena i stroga, da imam idealan balans za to. Smatram da kćerke lakše komuniciraju sa majkama u određenim godinama, i opet tu nastupam ja da podmetnem svoja leđa. Planiram slobodno vrijeme svoje porodice, kao i podjelu obaveza među nama. Međutim nerijetko se desi greška u koracima i onda stojim tu kao glavni krivac. Moja porodica nastavlja dalje preko svakog faila, jer i nije neki big deal, čak često i ne primijete neke greške, ali ja sama se često znam zapitati, da li sam određene greške mogla izbjeći? Da li smo radije na planinu trebali doći u ponedjeljak umjesto u petak i tako izbjeći užasnu gužvu i ne tako zabavno probijanje autom do apartmana na planini (a ja bi u međuvremenu uspjela presložiti ormare i ladice u kući i možda čak i pozvati neke goste)? Da li sam možda trebala djecu poslati u skijaški kamp i tako se posvetiti svom bračnom životu, umjesto da ovako većinu vremena provodimo učetvero, što je također jako lijepo, ali ne i romantično? Da li sam možda novac od zimovanja ipak trebala uložiti u novi kauč za dnevni boravak, i konačno se riješiti prastare sećije moje svekrve? Majka sam jedne tinejdžerke i jedne male djevojčice, i skoro nikad ne uspijevam uskladiti njihove potrebe i naše, da li sam kriva kada jedna od njih se veseli a druga duri (redovno) ? 

Srećom imam komunikaciju sa svojim drugaricama i znam da svaka od nas ima faze kada sebe krivimo za sve i svašta. Ok, često donosimo odluke koje jasnu utiču na tijek događaja, pa sebe s pravom krivimo što smo djecu poveli na izlazak sa odraslima, i onda dosađuju i meni i mom društvu ili što smo kupili puno slatkiša i onda se ljutimo na djecu što jedu previše gluposti… Ali nije u našoj moći da upravljamo svime, pa tako odvojimo dan, da se djeca lijepo provedu sa svojim društvom, a oni preplaču cijelo vrijeme, jer im nešto nije po volji. Ili odemo sa drugaricom na kafu da odmorite mozak, a ona je baš tada u PMS-u ili samo jednostavno neraspoložena i napuni i vas, tako da se pitati, zar nije bilo bolje da sam samo odmarala kod kuće ili šta već? Do sada ste mogli shvatiti da sam osoba od “liste” pa sam samoj sebi zabranila da se krivim za svašta nešto, jer ja ipak pokušavam samo da nam svima bude lijepo, a pri tom ne želim zanemariti sebe, pa zato evo moja lista, za šta smo proglašene da nismo krive, a koja svima može poslužiti u momentima kada se osjećamo kao da jesmo: 

  • napuštanje posla koji crpi život iz nas 
  • odbijanje poziva, kada nam se ne telefonira s nekim (pa šta mislite čemu služi prikaz broja pozivatelja?) 
  • činiti ono što je najbolje za sebe, šta god da drugi misle o tome (nekad ova stavka nije laka, tako da trebamo krenuti sa nečim malim na početku, a poslije se usuditi na veće korake)
  • reći drugima “ne” (znak zrelosti je kada konačno fina djevojčica počne govoriti ne, za ono što ne želi i time ostave sve u čudu) 
  • prespavati nešto (šta god da je u pitanju, nekada je potrebno i sasvim ok. Neće svijet propasti ako nekad zakasnimo na sastanak ili šta već) 
  • insistirati na tome da se naše potrebe zadovolje (nije sramota tražiti, moramo konačno prihvatiti činjenicu da okolina ne čita naše misli, a pogotovo ne naše jače polovine) 
  • naši snovi i ciljevi
  • naša spiritualna uvjerenja (zaista je lijepo kada čovjek dosegne dovoljnu zrelost, da prihvata i svoja i tuđa uvjerenja, i ne stidi se istih) 
  • uklanjanje nekog sa liste prijatelja i iz naših života (pri tome ne mislim samo na fb listu, već više na onu imaginarnu listu ljudi kojima nije više mjesto u našim životima)
  • trošenje novca na nešto što želim (nijedna cijena nije previsoka, ako sebi to mogu priuštiti, pokušajte razmišljati o sebi kao što razmišljate o svojoj djeci i odmah će vm manje biti žao)
  • uzeti pauzu od društvenih mreža (možda ovo baš nije tema da se čovjek osjeća krivim, već više ovisnim, ali eto nek stoji na ovoj listi) 
  • postaviti granice i držati ih se čvrsto (samo jake osobe imaju granice i znaju kako da sebe drže unutar istih, prema tome, nema potrebe ni za kakvim osjećajem krivice, ako se odlučimo biti jake) 
Photo by Ekaterina Bolovtsova on Pexels.com