Kategorije
me, myself and I

8.mart – da li smo dostojne ovog velikog prazinka?

Drage moje žene, majke, kraljice … želim vam svima od srca sretan dan žena. Ovaj dan nije bitan zbog ruža i ostalih poklona koje možda dobijamo, nije vrijedan zbog pažnje koje nam muškarci poklanjaju. Ovaj dan ima mnogo dublju ideju, i ako se vratimo malo u vrijeme od prije hiljadu godina, možemo vidjeti, da žene tada nisu bile slobodne i učene kao danas i uvijek su kao nekad djeca bila ovisna o muškarcima iz svoje okoline. Takva situacija nije bila prisutna samo u našim prostorima, već svugdje u svijetu.

Nedavno sam čitajući neki tekst, saznala da su žene u Svicarskoj dobile tek 1971 pravo da glasaju, a u Liechtesteinu čak 1984 …. to me baš iznenadilo, pa sam malo isčitala o tome. Smatrajući naše društvo poprilično zaostalo po tom pitanju, iznenadila sam se koliko su tek tamo zaostali i totalno konzervativni, bar donedavno, bili.

U našem društvu žene i muškarci imaju popriličnu jednakost, međutim kod nas nije problem u pravima, zakonu, za to su se davno nekad naše prethodnice izborile. Mi sada imamo drugačiji problem, a to je naša pasivnost. Mi jesmo dobile jednakost, ali ne znam šta ćemo sa njom? Mi volimo ustvari biti domaćice, što je svakako ok, ako je to naš izbor, ali nije ok, što volimo biti ovisne o muškarcima u našoj okolini.

Svaka čast mnogim ženama u našem društvu, koje su samostalne i neovisne, one su me i inspirisale da pišem ovo što pišem. Ovim tekstom se obraćam upravo onim ženama, kojima je mrsko mrdnuti se sa jedne tačke i koje za svaku svoju odluku čekaju na mišljenje nekog muškarca. Naravno uzrok tome ne leži samo u lijenosti, već u ovisnosti. Feministkinje su prošle velike muke da bi se izborile za sva prava u kojima mi danas uživamo i uzimamo ih zdravo za gotovo, i to do te mjere da ih ne želimo ni koristiti. Sjećam se priča svojih nana, u kojima su spominjale, kako su se samo rijetke žene mogle školovati tada. Moja generacija to pravo, često ne želi da koristi. Krivimo državu, politiku, okolinu i sl. ali u stvari nismo svjesni, da smo mi same dio države, sistema i naše okoline. Mi to sve činimo. Pa šta ustvari činimo po tom pitanju?

Divno je rano stvoriti porodicu, i ja sam isto učinila, ali pri tome ne smijemo zaboraviti da smo mi sada prvi uzor našoj djeci, pogotovo kćerkama. Želite li da sutra vaše kćerke sjede kod kuće i čekaju da im neki muškarac daje ili nedaje novac za njihove potrebe? Da iste sjede nezadovoljne i po cijeli dan na instagramu gledaju kako drugi žive svoj ispunjen život, dok njihov prolazi bez sadržaja, jer se nisu naučile ni za šta potruditi same? Želite li da znanje vaših kćerki bude ograničeno na mahalske priče? Naučite svoje kćerke o važnosti, koje nosi školovanje. Naučite ih da se ne školuju samo, kako bi imale dobar posao ili dobru platu, ne, nego kako će sam proces školovanja od njih napraviti bolje ljude, kako će svakako tamo naučiti više nego u mahali. Naučite ih da cijene, što imaju mogućnost da se o svemu informišu i da stvaraju svoja mišljenja, a ne nametnuta. Kažite im da je važno svaki dan raditi na sebi, to smo dužne prethodicama svojim, jer su nam one omogućile to pravo, jer one nisu sjedile skrštenih ruku i čekale da neki muškarac dođe i popravi im život. Pokažite im da život i naš intelekt ne prestaje sa udajom, niti dobitkom djece, nego da je porodica blagoslov, koji nas treba motivisati da još više napredujemo i još više se intelektualno razvijamo. Naučite ih da nije muškarac sam dužan da izdržava porodicu, i da kuhanje i čišćenje nije ženski posao. Ali ne zaboravite to isto naučiti i svoje sinove. Tek tada se možemo nadati poboljšanju i tek tada možemo očekivati napredak umjesto zaostalosti.

U našem društvu mi se posebno dopada spremnost naroda na slavlje, slavimo praznike koji su naši i koji nisu, dajte uvijek neke prilike da se veselimo, i to mi je super. Međutim, nekada čovjek treba pogledati stvari kakve jesu. Da li je uredu da slavimo dan žena, a da iste ideje, koje obilježavaju taj dan gazimo i ne koristimo, pa čak ih i ne poznajemo?