Kategorije
me, myself and I

Želim biti: najbolja prijateljica na svijetu

Zar ima šta ljepše od vremena koje provedemo u krugu dobrih prijateljica? To je zaista nešto u čemu uživamo cijeli život. Gledam koliko se moja djeca raduju kada su sa svojim društvom. Taj smijeh, ta zabava, budalesanje… To me definitivno podsjeća na mene, kada sam kao mala provodila vrijeme sa svojim drugaricama…. a nisam se do sada po tom pitanju “popravila”. Dan danas, koliko god da mi je kalendar pun obaveza, koliko god da sam umorna i istrošena, za kaficu ili samo šetnju sa prijateljicom ili prijateljicama uvijek imam vremena, prostora, energije… spontanosti (koje inače i nemam baš na pretek).

Photo by cottonbro on Pexels.com

Međutim, ponovo posmatrajući svoju djecu, vidim da naosnovu razlika u karakterima, sasvim prirodno dođe i do svađa. Što su djeca manja, svađe su češće ali i pomirenja skorija, a kod ovih većih primjetim da ih svađe dublje pogađaju i da traju duže. To me opet vratilo na poređenje sa mnom. Kako mi rješavamo nesaglasnosti? Dođe li vama nekad, da počupate drugaricu ili joj se u najmanju ruku narugate? Iako ih sve jako volite i cijenite, da li vam nekad nenormalno idu na živce neke njihove karakterne osobine? Kako se mi odrasle žene, ponašamo kada smo sve recimo u nekom našem neraspoloženju (da ne kažem u PMS-u)? Kako uspijevamo (ili ne uspijevamo) iskontrolisati sebe i ne nagovoriti se prijateljici? Šta kada se ipak nekad ne savladamo? Da li te svađe traju dugo ili zauvijek? Ili da li se sutra već pravimo kao da ništa nije bilo i opet sretne uzvraćamo poziv na ručak uz dobru trač partiju.

Provodeći puno vremena u razgovoru sa svojim prijateljicama, da li uživo ili u nekom chatu, imamo i više vremena i prilike da pričamo ili tipkamo na razne teme i da smo jedna prema drugoj puno opuštenije, slobodnije, a iz toga proizlazi i sloboda da se kaže nešto, što ona druga strana u tom momentu ne želi da čuje. Nekad to što kažemo u šali ili pak iz najbolje namjere, povredi drugu stranu, a da mi to nikad i ne saznamo. Stariji prijatelji se naravno bolje poznaju i bolje odvagaju svoje riječi, ili kasnije shvate šta su rekli i kako je to neko shvatio. Nije mi se jednom desilo, da sam zbog svoje direktnosti dirnula drugaricu u krivu žicu, ali sam to znala još dok sam iste te riječi izgovarala i odmah se za to izvinila. Ali i one mene poznaju i znaju, da ne radim niti kažem išta iz zle namjere i tako se to vrlo brzo riješavalo.

Kod novijih prijateljica, čovjek mora biti oprezniji. Jer kako jedna moja novija ali ništa manje vrijednija drugarica kaže: “Ne želim da se obazirem na sitnice i da zamjerim nekom zbog njih, jer kad se družimo tako nam je lijepo, i jedino želim to da sačuvam.” Njene riječi su me nadahnule. Da, sve smo mi različite i imamo ove ili one dane, ali smo skupa jer smo jedna drugoj sjele, jer nam je super kada smo zajedno i jer se u većini stvari odlično slažemo. To je ono što je važno i što vrijedi. To je ustvari pravi recept za važnu “poligamnu” vezu u našem životu.

Pa baš kao u svemu, odrastao čovjek, treba da ima određenu mjeru i sačuva pristojnost i u odnosu sa svojim prijateljicama. Pokušajmo prijateljice posmatrati i tretirati kao i neku vezu, do koje nam je stalo. Pa želimo da je njegujemo i da ona raste. Redovno javljanje, nalaženje vremena za njih, s vremena na vrijeme neki lijep gest, mali poklon pažnje ili kuhanje omiljenog jela, …. Pa ko bi takvu prijateljicu želio ikad da izgubi, ko bi se na takvu osobu dugoročno mogao ljutiti?

Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com