Kategorije
me, myself and I

Post kao odlična prilika za čišćenje sebe iznutra i izvana

Ko ne poznaje taj osjecaj, kad si gladan nisi svoj, pa ujedas, svadjas se, i napadas sve oko sebe. Drugim danima, kada zapocnem dan bez uobicajnog jutrarnjeg rituala i kafe, vec nisam normalna cijeli dan, muci me glavobolja, zijevam, pospana sam i osamucena…

Međutim u Ramazanu sav taj osjećaj je drugačiji. Sada imam priliku da preskočim jutarnje navike, dobijem više vremena ujutru, da odspavam ili se spremam duže ili možda da ranije počnem raditi, a pred kraj ramazana, poželim svoju svakodnevnicu, počinjem cijeniti svoj jutarnji ritual, ali i ostali tok dana više nego inače. Naravno kako dan odmiče tako se glad osjeti jače, umor savlada, energija se potroši, posebno na početku mjeseca posta, ali ja uz to tačno osjetim, kako moj organizam odmara, ima priliku, da se očisti od toksina, i svega štetnog nakupljenog u toku godine.

Ramadan free wallpaper by Ibrahim Elmahy is licensed under CC-BY-NC 4.0

Nije moj cilj da pišem ovdje o dobrobiti posta niti o prednostima ovog mubarek mjeseca, to je posao za mnogo učenije. Moj cilj je da objasnim kako ja to doživljavam, kako se motivišem i kako prevladavam krize, koje nastupaju nerijetko. Sada kada se ovom mjesecu bliži kraj, mogu samo pisati o svom iskustvu, u nadi da ću nekoga motivisati, da se pridruži ovom divnom šartu.

Skoro svaka svjetska vjera propisuje post, to sigurno nije slučajno, a zanimljivo je, da su sada i najmodernije dijete zasnovane na postu, i da su iste najuspješnije u rješavanju, ne samo viška kilograma, nego i u liječenju mnogih bolesti, ne samo fizičkih. Već to bi trebalo da bude dovoljan razlog, da se ova metoda pokuša. Kako bi se čovjek pripremio za dane posta, najbolje je da svoju svakodnevnicu što je više moguće prilagodi tome. Post nije samo odricanje od hrane, kako sam već napisala. Čovjek tek kada zaposti sa iskrenim nijetom – namjerom, u toku svakog dana ima priliku da se suoči sa sobom, stekne se osjećaj da si sam sa sobom i da nemaš snage ni volje ni za šta oko sebe. Imaš priliku da vidiš i čuješ sebe i da radiš na sebi svakodnevno. Nemaš nikakvih faktora, koji te ometaju u tom vremenu, jer praznoća je ta koja je trebala da nastupi, kako bi se ti smirio i osjetio svoju dušu, kako bi sagledao šta ti je u životu pruženo, šta svakodnevno uzimaš zdravo za gotovo, a čega bi trebao biti uvijek svjestan, na čemu bi trebao uvijek biti zahvalan. Prije početka ramazana, preispitajte sebe, zapitajte se da li ste nekome možda u neznanju nanijeli nepravdu, da li ste nekad pogrešno shvaćeni, ispravite ono što se ispraviti da, zatražite halal -oprost, oprostite drugima, jer su i oni možda opterećeni vašim zamjerkama. Ponos sada ide na odmor, naš ego počinje da posti. U vrhuncu gladi osjećaš da su tvoje želje sada puno skromnije i srce ti se puni, jer znaš da su ustvari one najvažnije želje već ispunjene. U noćima, nakon što zadovoljimo svoje potrebe za vodom i hranom, opet imamo moć da osjetimo duboko zadovoljstvo, kao nikada prije ni poslije, osjećaj zahvalnosti nikada nema jaču energiju nego u tim momentima. A naše želje i dove koje upućujemo dolaze iz same dubine našeg srca. Da bi se takvo stanje postiglo, međutim, potreban je prethodni post, moramo osjetiti glad, praznoću, ramazanski umor, kako bi mogli doživjeti ovo o čemu pišem.

Naravno započeti nije lako, a nekada nije samo početak težak, mjesec dana je dug period i sasvim je razumljivo da motivacija nekada bude jača nekad slabija. Organizam se iscrpi i volja oslabi. Da bi se to spriječilo, potrebno je u ovom periodu okružiti se po mogućnosti ljudima, koji poste, koje ti razumiju i ne očekuju od tebe ništa, što ni sami nisu u stanju pružiti. Potrebno je ograničiti bilo kakve aktivnosti mimo vjerskih, jer sve što radimo dodatno zahtjeva energiju, koje trenutno nemamo baš u izobilju. Poželjno je naravno da nam je dan ispunjen, kako ne bi samo razmišljali o hrani i o iftarskom vremenu, pa stoga je naš posao, sasvim normalan dio dana koji trebamo ispunjavati. Normalno je da smo sporije u svemu, ja ovaj mjesec posvetim postu i ne opterećujem se nikakvim dodatnim obavezama. Sponatno odlučujem dan po dan, kako ću ga provesti, jer nisam svaki dan jednakog raspoloženja. Popuštam sebi, ugađam sebi, i razumijem se. Upravo to popuštanje sebi mi godi i vodi me do toga, da spoznam sebe. Zapravo je ovo pravo posvećivanje sebi. Bolji primjer od ramazanskog posta za posvećivanje sebi i popularnog “selflove-a i selfcare-a” ne mogu navesti.

Photo by Jose Aragones on Pexels.com
Kategorije
me, myself and I

(ne)savršeno sretna

Od malena nas uče, a tako i mi sada svoju djecu, da sve što učimo, naučimo do savršenstva, i sami sve što radimo, trudimo se da bude savršeno (ili tome najbliže). Nikada ni ne pomislimo, da je dovoljno nešto uraditi osrednje, iako znamo da nije moguće postići potpuno savršenstvo ni u čemu. Koliko god se trudila da nešto uradim izvanredno, i smatram da sam to postigla, neko drugi će pronaći falinku. Da li je savršenstvo subjektivno? Možda je meni nešto bez greške, dok neko drugi vidi u istom stotinu grešaka? Možda i ja nešto smatram bezveznim, a nekome je to savršenstvo? Kad razmislim o tome, uviđam da je savršenstvo zaista subjektivna stvar i da je samim tim nemoguće postići univerzalno savršentvo, već samo individualno. Čemu se onda toliko trudimo? Da li je savršenstvo sreća, pa ga toliko želimo?

Recimo nedavno sebi kupim “savršenu” haljinu, što bi za mene značilo predivna neupadna boja, kroj koji umjereno naglašava siluetu, ne prekratka, ne preduga, ali ipak ne dosadna, sa sitnim detaljem, koji daje potreban štih. Toliko sam se radovala, jedva čekala “savršenu” priliku da je obučem, da svi vide moj zgoditak. Oblačim se i izlazim pred porodicu, gdje očekujem prve dojmove o mom savršenom izboru, međutim već tu ne nailazim na očekivane reakcije, što je već uspjelo poljuljati moju sigurnost u odabranu haljinu, uspjelo je da dovede u pitanje moj savršen izbor. Savršenstvo ne samo da je subjektivna stvar već je i jako nestalno, nepouzdano….

Isto se dešava sa bilo čime, koliko god mi pronašli savršene cipele, perfektnu torbicu, izvanredan posao, hobi ili partnera, svi sa velikim interesom, svjesno ili nesvejsno pratimo reakciju naše okoline. Potrebno nam je da svi vide ono što mi vidimo, kako bi ostali dosljedni svom mišljenju.

Postoje žene, koje se nikako ne obaziru na tuđa mišljenja, čini se da oni nako što obuku savršenu haljinu, toliko sjaje, da ni ne primjećuju reakcije ostalih. To su žene pune samopouzdanja, tako da uspijevaju svojom sigrunošću u sebe, u svoj savršen izbor, da ubijede i sve ostale u svoje poglede. Kako to rade? Da li je dobro postići taj nivo samopouzdanja? Jer nekada nas tuđa mišljenja i koriguju, štite nas na neki način od velikih grešaka, jer okolina djeluje odmah, neposredno, bez da je pitamo za mišljenje. Da li one ne smatraju da uvijek trebaju da rade na sebi? Da li su one potpuno sretne?

Kada je dobro obazirati se na okolinu, a kada je bolje slušati samo sebe i vjerovati u svoje izbore, odluke? Koga trebamo poslušati, čiji savjet usvojiti, čije mišljenje je bitno a čije ne? I ako poslušamo, da li postižemo savršenstvo, kojem toliko težimo?

A šta je sa našom intuicijom? Da li ona ima pravo glasa? I kada bismo rekle, hajmo biti umjerene, kome trebamo dati najveći udio? Teška odluka, no vrijedi razmotriti neke stvari:

  • u postizanju savršenstva u svojim očima, možemo slobodno reći, da slušamo samo sebe i bićemo sebi savršene do određenog trenutka (nažalost to može potrajati samo kratko, ali ipak i to je nešto)
  • želimo li biti savršene ne samo sebi, već i svojim bližnjima, odnsono ljudima, skojima smo najčešće okruženi, a pri tome ostati dosljednji sebi, onda imamo više posla. Potrebno je da slušamo svoju intuiciju, a da djelimično slušamo šta nam okolina govori, a pogotovo ljudi koje mi sami smatramo savršenim (ili tome najbližim). Zašto bi poslušala nečije mišljenje o mom. stilu, a njen/njegov stil mi se ni malo ne sviđa npr.???
  • ako uopće ne težimo za tim, da budemo što bolje u svemu što radimo, trebamo se zapitati zašto je to tako, jer ponavljam: savršentvo je nedostižno, znači svako može i treba na sebi da poradi, kako bi bio bolji, uspješniji i ispunjeniji.
  • s druge strane se treba zapitati, da li sam dovoljno dobra osoba? da li sam dovoljno dobra kćerka, majka, sestra, supruga, prijateljica? Radnica? Da li mogu biti bolja i šta trebam učiniti da bi bila bolja? Da li će me to učiniti sretnom i zadovoljnom?
  • Čovjek od malena teži ka tome, da nešto radi bolje nego jučer, zato ne trebamo bježati od urođenog nagona da se iz dana u dan popravljamo. Zapitajmo se zato sljedeće: Šta sam jučer sve radila? Šta od toga mogu danas uraditi još bolje? A sutra možda ponovim savršeno?
  • Počnimo sa malim koracima: od ručka koji smo jučer smlatili, treninga, tokom kojeg smo zabušavali, posla, u toku kojeg smo više gledali na sat ili u telefon, umjesto da se usredsredimo na ono što trebamo da radimo, pospremanja kuće ili pak našim međuljudskim odnosima. Razgovor sa prijateljicom ili partnerom, pozdravljanje ljudi koje svakodnevno srećemo i sl.
  • Pomozimo i drugima u istom procesu i uputimo im svoje pozitivno mišljenje otvoreno. Nekome možeš popraviti dan sa najobičnijim komplimentom. Naravno ne treba pri tome laskati. Ali ako s nekim provodiš određeno vrijeme, to znači da ta osoba sigurno ima neke kvalitete, koje se tebi lično sviđaju, pa reci joj to onda. Citat koji mi se sviđa na ovu temu je “reci osobi da je hrabra i vidjećes kako ona to postaje” (Thomas Carlyle)

Od svih nabrojanih najlakši način jeste onaj da ti ničije mišljenje nije bitno, za što nam treba dobar ego i hrpa samopouzdanja, međutim garant za potpunu sreću i zadovoljstvo ni to nije, a tu postoji i sklonost, da se više ne radi na sebi i dolazi do zapuštanja sebe kako fizički, tako i intelektualno. Jer davno je nekad neko rekao: Pokaži mi jednog sretnog čovjeka, a ja ću ti pokazati grešku.

Nego ne preostaje nam ništa drugo, do da se borimo i razvijamo, da radimo na sebi, ostavljamo dojmove i budemo uzori sljedećim naraštajima.

Photo by cottonbro on Pexels.com