Kategorije
me, myself and I

strahovi su (ne)poželjni

Da li je strah od nekih određenih stvari prepreka ili zaštita?

Dok smo mali više se bojimo duhova, vještica, mraka, grmljavine i svega apstraktnog. Ali šta se dešava sa strahovima u odrasloj dobi? Sada sam majka i borim se sa mnogo većim strahovima (sada ne govorim o brizi zbog djece i strahu da se nešto njima dogodi).

Recimo kao dijete sam bez problema brzo vozila role, bicikl i sl. Penjala se na razne vratolomije u luna parku i uživala u tom adrenalinu. Danas mi je već i vožnja liftom veliki izazov, a stajanje uz ogradu balkona na četrnaestom spratu mi uspijeva izazvati mučninu. Vozim, trčim, skijam, ljuljam se polako i sigurno i nimalo ne žudeći za adrenalinom, kao nekada.

Zašto je to tako? I zašto je dobro ili možda loše? Možda ti strahovi potiču iz djetinstva, pa ovisno o tome, koliko je neko u djetinstvu bio aktivan ili ne, tako smo sada u tridesetim, četrdesetim i mi jedni manje strašljiviji od drugih.

Photo by Alex Powell on Pexels.com

Kada kažem dobro ili loše, naravno strah od visine, brzine ili pada može biti jedna velika prepreka u mnogim zabavnim stvarima, a naravno u nekim situacijama i u nekom životno potrebnim stvarima, kao npr. u nekim ekstremnim situacijama, gdje je potrebna fizička spremnost, da sebe ili nekog drugog izvučemo, spasimo. Strah od određenih životinja, npr. pasa ili mačaka također u današnjici može biti smetnja, jer mnogi ih imaju za ljubimce i onda automatski može doći do izbjegavanja kontakta sa tim osobama, vlasnika ljubimaca, kako bi izbjegli i kontakt sa samim strašnim ljubimcem. Strah od insekata nam ne dozvoljava da uživamo u prirodi, pogotovo u proljeće kada se sve budi, i sretno zuji oko nas. Ali za šta je taj strah dobar? Zašto mu se možda i trebamo prepustiti?

Možda zato što nas strah ustvari može i sačuvati. Mi imamo osjećaj za naše granice, znamo dokle smijemo ići u određenim aktivnostima. Stisnemo papučicu gasa i onda se javlja strah, koji nam u tom trenutku može sačuvati život. Kada se kasno vraćamo kući, javlja se, kao u djetinstvu, strah od mraka, ali ne kao mraka samog, već od usamljenih mračnih ulica u kojima možemo biti napadnuti, pa nas strah upućuje na to, da radije biramo prometne, osvjetljene ulice.

Eh sad, kako odlučiti da li se prepustiti strahu ili ne? Da li je strah pretjeran, pa ako ga stalno slušamo, dovest ćemo se do toga, da ćemo od straha samo sjediti u kući? Ili da li ga imamo premalo, pa uživamo u životu kao dijete, ali zato i redovno imamo slomljenu nogu, ruku ili volju ili srce?

Kao u svemu, trebamo slušati svoj zdravi razum. Već smo ustanovili, strah u određenoj mjeri jest koristan, ali kada on to nije, on je pretstavlja jednu veliku smetnju, zato prije nego što u ovom slučaju poslušate sebe, zapitajte se:

  • šta mi se sve može dogoditi?
  • šta propuštam, ako se povučem?
  • kada odvagamo to dvoje, koji je rezultat? Da li je veća opasnost ili veći propust?
  • moto: “no risk, no fun” treba u odluci svakako imati prednost.
  • šta mogu izgubiti? (nisu svi strahovi vezani samo za brzinu, visinu, već nekada i za naše postupke i odluke, koji u nama bude strah od gubitka određene osobe, ili ugleda, položaja, posla ili nečeg materijalnog)
  • šta ja mogu kontrolisati a šta ne? – neki ljudi imaju strah od zemljotresa, vremenskih nepogoda i drugih stanja nesreće. Niko ne može kontrolisati ni tačno predvidjeti takve pojave, a niko se od takvih stanja ne može ni spasiti i sačuvati, ne možemo ih izbjeći. U ovom slučaju je strah potpuno suvišan i samo nam otežava život. On u ovom nema nikakvu pozitivnu funkciju, već nas samo stavlja u grč, da stalno osluškujemo, pratimo i strahujemo, a da stim ništa ne mijenjamo. U ovom slučaju je teško trenirati sebe, i izlagati se strahu kako bi se on prevazišao. Ovdje je potrebno raditi na samokontroli, treba izgraditi mir u sebi, tzv vježbe za “mindfulness” mogu biti od velike koristi i prihvatanja svijeta i života onakvim kakvi su. Vjera u sudbinu kod ovog problema mogao bi biti ključ rješenja.
  • Kada i sami zaključite da su Vaši strahovi suvišni, onda dolazi teži dio, a to je da se suprostavite svojim strahovima, jer je to jedini način da ih pobijedimo. Radite što češće ono što vam predstavlja noćnu moru, sve dok (besmisleni) strah u sebi ne slomite i ne prevaziđete. Npr. strah od visine rješavate sa penjanjem na visinu, vježbajte to svaki dan i idite svaki put, kada dođete do granice svog komfora, još jednu stepenicu dalje. Zvuči jako teško, ali je jako korisno, a kada uvidite da napredujete, dobićete volje i padaće vam svaki put sve lakše i lakše. Protiv straha od insekata provodite što više vremena u prirodi. Pokušajte imati u vidu da vam insekti ne mogu ozbiljno nauditi i razmislite o njihovoj velikoj koristi vašem predivnom okruženju. Svaki put će vam izlet padati sve lakše i sve ćete manje primjećivati male zujače oko sebe.

Ova borba sa strahom je jedan bitan detalj u radu na sebi i nikako svoje strahove ne smijemo ignorisati, već ih trebamo svaki put analizirati i prema tome se postaviti. Život pod strahom može voditi u totalno žalosnu krajnost, a većinom naš strah predstavlja prepreku i problem, ne samo nama nego i našim bližnjima.

Photo by Keenan Constance on Pexels.com

Na kraju mogu samo reći, da je život prekratak, kako bi živjeli u nepotrebnim strahu. Ali nije sve tako crno u tome. Ako se suprostavite i uspijete prevazići makar i nešto naizgled nebitno, kao npr. strah od lifta, bićete ponosni na sebe i izgraditi jače samopouzdanje, što može pokrenuti i druge pozitivne razvoje u vama. Jer kako je Dalai Lama rekao: “samo ko je osjetio strah, može pokazati hrabrost”.

Kategorije
me, myself and I

Presuda je donesena: NISAM KRIVA i ne trebam se osjećati krivom

Treći dan je godišnjeg odmora, hmmm… držim se pravila koja sam postavila u prijašnjem postu i dobro mi ide za sad. Na zimovanju sam na planini, nakon duge šetnje, ručka, popodnevnog spavanja, sjedim i gledam kroz prozor kako pada snijeg. Pokušavam ne mislite o hrpi poslova koje sam ostavila kod kuće neobavljeno. Pokušavam se ne osjećati krivom, što sam došla ovamo ugoditi prvenstveno sebi, pa tek onda svojoj porodici. 

Ovih dana imam prostora za gledanje netflixove serije “Emily in Paris”, koju se već dugo kanim pogledati. Još sam na samom početku serije, ali odmah mi se jako dopala. Na početku je stavljen akcenat na razliku između workaholic amerikanaca i nekih evropljana, koji “rade da bi živjeli”, a ne obrnuto. Glavna uloga, Emily, ima zadatak da ubaci svoj “american point of view” u ured u Parizu, čime nailazi na negodovanje svojih kolega i šefice. Nimalo lak zadatak, jer ne samo da je teško dobiti odobrenje okolice, već nosiš i odgovornost za ono što donosiš, a ne postoji garancija za uspjeh. 

I tako preplavljena slobodnim vremenom, ne tako blizu svoje kuće razmišljam u koje uglove života sam sama ubacila svoj point of view i za koje sam ja sama odgovorna. Često se osjećam jako preopterećenom nekim obavezama, koje sam sama sebi natovarila na leđa. Insistiram da se sama brinem o mnogim stvarima u kući, o dječijim hobijima, školi, socijalnom životu, jer sam uvjerena, da sam u dovoljnoj mjeri opuštena i stroga, da imam idealan balans za to. Smatram da kćerke lakše komuniciraju sa majkama u određenim godinama, i opet tu nastupam ja da podmetnem svoja leđa. Planiram slobodno vrijeme svoje porodice, kao i podjelu obaveza među nama. Međutim nerijetko se desi greška u koracima i onda stojim tu kao glavni krivac. Moja porodica nastavlja dalje preko svakog faila, jer i nije neki big deal, čak često i ne primijete neke greške, ali ja sama se često znam zapitati, da li sam određene greške mogla izbjeći? Da li smo radije na planinu trebali doći u ponedjeljak umjesto u petak i tako izbjeći užasnu gužvu i ne tako zabavno probijanje autom do apartmana na planini (a ja bi u međuvremenu uspjela presložiti ormare i ladice u kući i možda čak i pozvati neke goste)? Da li sam možda trebala djecu poslati u skijaški kamp i tako se posvetiti svom bračnom životu, umjesto da ovako većinu vremena provodimo učetvero, što je također jako lijepo, ali ne i romantično? Da li sam možda novac od zimovanja ipak trebala uložiti u novi kauč za dnevni boravak, i konačno se riješiti prastare sećije moje svekrve? Majka sam jedne tinejdžerke i jedne male djevojčice, i skoro nikad ne uspijevam uskladiti njihove potrebe i naše, da li sam kriva kada jedna od njih se veseli a druga duri (redovno) ? 

Srećom imam komunikaciju sa svojim drugaricama i znam da svaka od nas ima faze kada sebe krivimo za sve i svašta. Ok, često donosimo odluke koje jasnu utiču na tijek događaja, pa sebe s pravom krivimo što smo djecu poveli na izlazak sa odraslima, i onda dosađuju i meni i mom društvu ili što smo kupili puno slatkiša i onda se ljutimo na djecu što jedu previše gluposti… Ali nije u našoj moći da upravljamo svime, pa tako odvojimo dan, da se djeca lijepo provedu sa svojim društvom, a oni preplaču cijelo vrijeme, jer im nešto nije po volji. Ili odemo sa drugaricom na kafu da odmorite mozak, a ona je baš tada u PMS-u ili samo jednostavno neraspoložena i napuni i vas, tako da se pitati, zar nije bilo bolje da sam samo odmarala kod kuće ili šta već? Do sada ste mogli shvatiti da sam osoba od “liste” pa sam samoj sebi zabranila da se krivim za svašta nešto, jer ja ipak pokušavam samo da nam svima bude lijepo, a pri tom ne želim zanemariti sebe, pa zato evo moja lista, za šta smo proglašene da nismo krive, a koja svima može poslužiti u momentima kada se osjećamo kao da jesmo: 

  • napuštanje posla koji crpi život iz nas 
  • odbijanje poziva, kada nam se ne telefonira s nekim (pa šta mislite čemu služi prikaz broja pozivatelja?) 
  • činiti ono što je najbolje za sebe, šta god da drugi misle o tome (nekad ova stavka nije laka, tako da trebamo krenuti sa nečim malim na početku, a poslije se usuditi na veće korake)
  • reći drugima “ne” (znak zrelosti je kada konačno fina djevojčica počne govoriti ne, za ono što ne želi i time ostave sve u čudu) 
  • prespavati nešto (šta god da je u pitanju, nekada je potrebno i sasvim ok. Neće svijet propasti ako nekad zakasnimo na sastanak ili šta već) 
  • insistirati na tome da se naše potrebe zadovolje (nije sramota tražiti, moramo konačno prihvatiti činjenicu da okolina ne čita naše misli, a pogotovo ne naše jače polovine) 
  • naši snovi i ciljevi
  • naša spiritualna uvjerenja (zaista je lijepo kada čovjek dosegne dovoljnu zrelost, da prihvata i svoja i tuđa uvjerenja, i ne stidi se istih) 
  • uklanjanje nekog sa liste prijatelja i iz naših života (pri tome ne mislim samo na fb listu, već više na onu imaginarnu listu ljudi kojima nije više mjesto u našim životima)
  • trošenje novca na nešto što želim (nijedna cijena nije previsoka, ako sebi to mogu priuštiti, pokušajte razmišljati o sebi kao što razmišljate o svojoj djeci i odmah će vm manje biti žao)
  • uzeti pauzu od društvenih mreža (možda ovo baš nije tema da se čovjek osjeća krivim, već više ovisnim, ali eto nek stoji na ovoj listi) 
  • postaviti granice i držati ih se čvrsto (samo jake osobe imaju granice i znaju kako da sebe drže unutar istih, prema tome, nema potrebe ni za kakvim osjećajem krivice, ako se odlučimo biti jake) 
Photo by Ekaterina Bolovtsova on Pexels.com